Poticajna hermeneutička povezanost Kamovljevih i Krležinih tekstova ukazuje na trajno dinamičnu i drukčiju interpretaciju literature dvaju hrvatskih književnih klasika. Književno djelo Janka Polića Kamova, hrvatskog protoavangardista, prepoznatljivo se reflektira u znatnom dijelu literarnog stvaralaštva Miroslava Krleže. Istodobno, ne umanjuju se Krležini umjetnički i kulturološki doprinosi kao estetske vertikale hrvatske i europske književnosti. Krležino stoičko nijekanje Kamovljeve književnosti koja je snažno utjecala na njegovu cjelokupnu umjetničku genezu, otvara niz etičkih dvojbi vezanih uz osobnost Miroslava Krleže. Unatoč skepticizmu i nepovjerenju prema konačnim istinama, ova komparacija Kamova i Krleže usmjerena je k egzaktnom rehabilitiranju Kamovljeve književnosti u hrvatskom i svjetskom literarnom kontekstu te prevrednovanju nekih kanonskih djela Miroslava Krleže kroz sinkronijski i dijakronijski refleks. Miroslav je Krleža u svom poznatom predavanju osječkim gimnazijalcima 1928. godine krivotvorio istinu, ciljano prešućujući da je Janko Polić Kamov prije njega u hrvatskoj književnosti pisao drame po uzoru na Ibsena i Strindberga. Krležin ciklus o Glembajevima ima prepoznatljivo, književnoumjetničko uporište u antologijskim Kamovljevim dramama. Prevrednovanje nekih kanonskih književnih djela Miroslava Krleže i Janka Polića Kamova nameće se kao poticajni istraživački imperativ, uz apostrofiranje istine da uspostavljeni značenjski sustav tekstova obaju hrvatskih književnih klasika rezultira neiscrpnim semantičkim potencijalom te iznenađujućim transkodiranjem kojim se potvrđuje da je književnost jedinstveni iskazni sustav, nenadoknadiv u sveukupnoj humanističkoj tvorbi svijeta.