Sve veća ovisnost EU o vanjskim, netržišno orijentiranim opskrbljivačima plinom i iskustvo kriza zbog prekida opskrbe energetsku su politiku EU približili sigurnosnoj politici. Pitanje sigurne opskrbe plinom temelj je sigurnosne, kao jedne od tri (uz ekonomsku i ekološku) dimenzije energetske politike EU. Isticanje sigurnosne dimenzije potaknulo je sekuritizaciju energetske politike EU. Nakon prve krize vezane uz opskrbu plinom EU, jedna država članica preuzela je ulogu provoditelja sekuritizacije te pokušala uvjeriti relevantnu javnost (ostale države članice i tijela EU) da je prekid opskrbe plinom egzistencijalna prijetnja, koja traži obvezivanje na izvanredne mjere. Sekuritizacija nije uspjela zbog različitih interesa država članica, što je potvrdilo da je sigurnosna dimenzija najslabija u energetskoj politici EU. EU nije željela vezivanjem energetske politike sa “sigurnošću” implicirati militarizaciju tog nevojnog sektora, pa je pitanje zadržala u procesu uobičajenog političkog pregovaranja. Doduše, diskurzivna dimenzija procesa sekuritizacije je zadržana (uvriježila se sintagma “energetska sigurnost”), ali je EU odlučio unaprijed razviti zajedničke kapacitete za odgovor na krizu. Cilj ovog rada je prikazati tržišne i netržišne mjere za osiguranje opskrbe plinom te mehanizam kriznog upravljanja opskrbom plinom, temeljen na principima solidarnosti, supsidijarnosti kao i regionalnom pristupu. Osnovna je hipoteza da pitanje opskrbe EU plinom nije sekuritizirano, ali je iz nepolitizirane prešlo u politiziranu sferu kao dio javne politike. Upravo sveobuhvatan EU pristup u upravljanju opskrbe plinom, čvrsta pravila i uzajamne kontrole onemogućuju sekuritizaciju tog pitanja, odnosno hitnu akciju, izvan standardnih političkih procedura i dogovorenih pravila.