U radu se, u kontekstu jezikoslovnih i drugih prevladavajućih okolnosti, analiziraju ključne sastavnice Abjanićevih jezikoslovnih istraživanja. Ilija Abjanić (1868.-1946.) nije prihvaćao zaokret hrvatskih fonetičara. Štoviše, u njemu je prepozna(va)o najizravniju ugrozu hrvatskoga jezika, hrvatske kulture, hrvatskoga naroda. Dok su Karadžićevi sljedbenici jezično stapanje hrvatskoga i srpskoga jezika promicali kao pretpostavku spasonosna jugoslavenskog kulturnopolitičkog integralizma, Abjanić je to tumačio kao velikosrpski imperijalizam koji rastače hrvatsko nacionalno biće. Suprotstavljao mu se kako je nabolje znao i koliko je najviše mogao: inoviranjem slovopisa, rekonstruiranjem naglasnog sustava, reafirmacijom hrvatske književno-jezične baštine koja ponajbolje zrcali sam duh hrvatskoga jezika. Osim radikalnog suprotstavljanja vukovštini, Abjanić je neprispodobivom upornošću desetljećima stvarao hrvatsko medicinsko nazivlje. Abjanićevo neprihvaćanje vukovske norme rezultiralo je posvemašnjim ignoriranjem i neobjavljivanjem njegova opusa.