Američki fotoreporter Ron Haviv autor je knjige Balkan, krv i med, u kojoj je objavio fotografije snimljene u deset godina ratova koji su pratili raspad Jugoslavije. Haviv izjavljuje da su mu svi ratovi koje je snimao isti, te da se nije vezao ni za jednog čovjeka kojeg je snimio. Na njegovom primjeru raspravljamo o položaju neutralnog promatrača, koji je imanentan novinarskom pristupu. Može li se profesionalac radeći svoj posao posve otuđiti od ljudi čija stradanja bilježi? Do koje je granice moguće potiskivati vlastite osjećaje i stavove? U raspravi se koriste primjeri etičkih stavova koji su nastali na tlu Balkana, u antičkoj Grčkoj. Iz etičkih promišljanja trojice Atenskih filozofa, Platona, Trazimaha i Aristotela, izdvajamo misli trajne vrijednosti, koje se daju primijeniti na razumijevanje suvremenog svijeta, te na situaciju u kojoj je radio Haviv. Zaključujemo da je neutralnost zapravo strategija preživljavanja neophodna u ratnoj situaciji, u vrijeme kada su novinari postali meta i ginu radeći svoj posao više nego ikad dosad. Jedini način društvenog angažmana fotoreportera je objavljivanje fotografija. Nakon toga fotografije nastavljaju živjeti vlastitim životom, gdje njihova kvaliteta i učestalost objavljivanja odlučuju o tome hoće li imati utjecaja na ljudsku svijest. Time ostaje neispunjen ideal da se čovjek ponaša kao cjelovito, etičko biće, jer je očigledno da pravila struke traže od fotoreportera da skriva svoje osjećaje i stavove.