U radu se ukazuje na značajnu primjenu izraza “riječ“, kao bezuvjetno pranačelo i izvor svakog postojanja, kao apsolutne cjelovitosti svega što postoji, koja nije „postala“u početku, već je vječno postojeća. Do razumjevanja riječi ne možemo doći bez same riječi. Iz vanjske, komunikativne uporabe riječi ne možemo zaključiti njezin smisao, jer značenja nisu u riječima nego u nama, kao i ljepota koja nije u predmetu koji gledamo, nego u oku koje predmet promatra. Riječ ima svoj smisao i prije nego što smo joj ga komunikacijom dali, tj.riječi imaju smisao razumjevanja i prije svoje osmišljene uporabe. One se događaju i onda kada ih ne rabimo, u nutarnjoj samokomunikaciji, u neprestanom razgovoru sa samim sobom, jer i kad razmišljamo mi to uz pomoć riječi činimo. Verbalnu komunikaciju u duhovnom spo/razumevanju promatramo kao međusobni odnos koji se temelji na aktivnom duhovnom sudjelovanju s drugima i otvorenost pojedinca prema drugome. Posebno ističemo fenomenologiju i načine prenošenja informacije pomoću riječi, znakova i drugih komunikativnih instrumenata u interpersonalnom odnosu. Komunikativno djelovanje promatramo i označujemo kao djelovanje kojem je svrha uspostavljanje razumjevanja među sugovornicima u mističnom svijetu duhovnog spo/razumjevanja.