U radu se nastoje kritički razmotriti rasprave o dvjema retoričkim figurama, apostrofi i prozopopeji, zajedno s njihovim političkim i etičkim konzekvencijama koje su se zadržale u suvremenim pristupima proučavanju lirike od 1980-ih, kada su prvi put izašle na vidjelo. Ako je apostrofa konstitutivna za pjesništvo, a prozopopeja je u podlozi svakog čina čitanja, tada, na teorijski vrlo zanimljive načine, prozopopeja generira sasvim konkretnu ideju pjesništva, podupirući ju institucijom znanosti o književnosti. Ta se ideja ponajprije ostvaruje u antropomorfizaciji lirskog subjekta. No da je ipak riječ o interesnom čitanju koje se još od romantizma prerušava u apriorizam, dokazuje se u nastavku rada analizom tekstova Barbare Johnson psihoanalitičke i dekonstrukcijske provenijencije.