Svrha ovog rada jest proučiti odnos dvaju istarskih autora iste generacije – Slavka Kalčića i Tomislava Milohanića Slavića – prema romanizmima u njihovu dijalektu te proučiti način na koji ih oni upotrebljavaju. Napravljena je zato stilistička i jezična analiza romanizama na ukupno 145 pjesama dvojice autora. Romanizmi dvaju pjesnika ispitani su s etimološkog i stilističkog stajališta te su svrstani u semantička polja (vremenske prilike, geomorfologija, običaji i institucije, tijelo i osjetila, opažaji i utisci, vrijeme i kalendar, život, brak i obitelj, životinje, poljoprivreda i stočarstvo, osjećaji, radnje i druge) kako bi se rasvijetlila njihova stilska i jezična upotreba, njihovo podrijetlo te kako bi se dobilo perspektivu kojim sferama ljudske djelatnosti pripada većina ispitanih riječi. U Milohanićevim pjesmama pronađen je zamjetan broj romanizama na poziciji rime, kod oba autora uočeni su i neologizmi nastali iz riječi romanskog porijekla. Osim toga, istaknute su najznačajnije jezične posebnosti i retoričke figure (aliteracije, izokolon, anafore, epifore, polisindeton, neologizmi, upotreba talijanskog jezika i dr.) koje autori upotrebljavaju u svojem pisanju.