Veći dio ovog teksta u osnovi pretpostavlja da je istraživanje dio muzejskog posla neizdvojiv od drugih poslova. Nema kustosa ni konzervatora koji se nije našao u dvojbama o naravi, vrijednosti, značenju ili izloživosti nekog muzejskog predmeta. Predmet mog istraživanje bilo je tetoviranje (sicanje). Obilazio sam 17 zagorskih sela da bi sačinio popis inventara tj. pribora koji se koristio za tetoviranje, od drvene igle i ugljenog praha, do poveza za stezanje. Izblijedjeli tetovitrani oblici mogli su se jos fotografirati na rukama starica, ali djevojački kontekst je za moguće ponavljanje postupaka p r i videosnimanju izmaknuo prije pola stoljeća. Tetoviranje danas postoji medu različitim narodima, ali istovremeno je konzervativni društveni kontekst ovog običaja vezan samo za djevojčice i djevojke od doba antičkih opisa da drugog svjetskog rata. Cjelovito objašnjenje izbora tetoviranih ukrasa ne bi se moglo polučiti bez poznavanja ornamentalnog inventara iz zbirke. U slučaju etnologije za dva bi se utemeljiteljska lika mogli možda zapitati kako bi oni danas radili: Franz Boas i Milovan Gavazzi, prvi u Američkom prirodoslovnom muzeju, a drugi u Zagrebačkom Etnografskom muzeju. Obojica su svojedobno uočila da novi medij -film može odigrati važnu ulogu u etnografskom istraživanju. Prvi je snimao Rwakiutl,1930., a drugi posavsku svadbu 1922. Obojica su prigrlila novi medij i uveli novi vid etnološkog rada. Tako bi vjerojatno i danas prigrlili nove tehničke mogućnosti u istraživačkom radu.