Savremeni religijski trendovi obično govore o individualizaciji i privatizaciji religijskih osjećanja, što je najčešće izraženo kroz maksimu vjerovanja bez pripadanja (Davie, 1990), dok je u Bosni i Hercegovini obrnuta situacija. U posljednjoj deceniji prošlog i početkom 21. vijeka svjedočimo oživljavanju i revitalizaciji religije, kao i usponu kolektivističke religije i religioznosti. Visoka stopa religijske i konfesionalne identifikacije, kojoj smo svjedočili na popisima stanovništva 1991. i 2013. godine, nije bila motivisana jedino vjerskim već prije društvenim, istorijskim, političkim i kulturološkim razlozima, koji su pratili tok društvenih kretanja i promjena. Religijska pripadnost, koja je ranije, tokom socijalističkog društvenopolitičkog uređenja, bila duboko u privatnoj sferi življenja, sad postaje društveno poželjna, a religijska identifikacija bitna identitetska odrednica. Religijsko se tako potvrđuje kroz nacionalno i obrnuto – nacionalnost biva neraskidivo vezana za religijsku pripadnost i time postaje smetnja integraciji i demokratizaciji. Teorijskom analizom i sintezom dosadašnjih istraživanja, novijih trendova u sociološkom proučavanju religije, nastoji se sagledati religijska situacija u bh. društvu, koja se iskazuje od obnove i povratka religije u javni prostor do njezinih ideoloških manifestacija. Navedeni pristup religijskom značajan je iz bar dva razloga: teorijski ‒ jer korespondiraju sa zaokretom u savremenoj sociologiji religije, koji je usmjeren prema odgovoru na pitanje kako, nasuprot ranijem – zašto se vjeruje; dok sa druge strane, možda i važnije, ako pravilno sagledamo odnose u Bosni i Hercegovini, imamo društvenopolitičke razloge, gdje nam ponuđeni odgovori bitno mogu pomoći u rješavanju odnosa crkve i države, odnosno jasnog određivanja mjesta religije u javnom životu i njene uloge u savremenim društvenopolitičkim kretanjima i promjenama.