Osnovna svrha ovog rada je determinirati odrednice regionalnih dispariteta te utvrditi čimbenike regionalne konvergencije i njihov doprinos smanjenju regionalnih nejednakosti prema integracijskim i razvojnim skupinama u EU, a sve radi istraživanja utjecaja navedenih nejednakosti na povećanje ekonomske i socijalne kohezije te izgradnju unutrašnjeg tržišta. Raščlamba je započeta pregledom teorijskih postavki o problemima nacionalnog i regionalnog razvoja od polovine 20. stoljeća do danas, a nastavljena objašnjavanjem tipova i modela konvergencije s posebnim naglaskom na beta i sigma konvergenciju i modalitete njihova mjerenja. Polazeći od postavke kako su regionalne neujednačenosti veliko ograničenje skladnog gospodarskog razvoja, urađena je analiza regionalnih nejednakosti u EU 15, EU 10 i EU 27 , a rezultati su potvrdili postojanje snažnih i kompleksnih regionalnih nejednakosti. U starim zemljama članicama (EU 15) su izražene nejednakosti izmeñu razvijenog sjevera i nerazvijenijeg juga, dok su u novim zemljama članicama (EU 10) izražene nejednakosti izmeñu metropolskih i zapadnih regija s jedne strane i istočnih regija s druge strane. Europsku Uniju (EU 27), uz napredak metropolskih i regija jezgre, karakteriziraju snažne regionalne neujednačenosti izmeñu starih i novih zemalja članica te opći zaostatak perifernih područja. Vrijednosti indeksa pokazuju kako je nakon priključenja novih zemalja članica došlo do povećanja regionalnih nejednakosti i smanjenja unutarnje kohezije, zbog čega je porasla ranjivost na asimetrične šokove. Komparativnom analizom regionalnih politika u starim i novim članicama identificirane su razlike u investicijama i prioritetnim ciljevima. Provedena analiza meñuovisnosti razine BDP-a i komponenti istraživanja i znanja je pokazala kako regionalni BDP ne ovisi o ulaganjima u R&D. Od svih testiranih komponenti istraživanja i znanja najsnažniji utjecaj na razinu BDP-a ima broj zaposlenih u znanosti i tehnologiji. Analizom meñuovisnosti komponenti istraživanja i znanja i stope rasta BDP-a nije pronañena čvrsta i jednoznačna veza između navedenih komponenti. To dokazuje kako komponente istraživanja i znanja nisu ključne odrednice regionalnog rasta, već se na razini svake regije mogu determinirati jedinstveni nositelji rasta i razvoja. Analiza regionalne konkurentnosti ukazuje kako su najkonkurentnije regije europske jezgre i sjevera, a najnekonkurentnije regije južne i istočne periferije. Loši rezultati i široko postavljeni ciljevi regionalne politike otvaraju prijepore između načela solidarnosti i učinkovitosti te identificiraju nužnost snažne koordinacije na svim razinama upravljanja. Iako su strukturna sredstva, zajedničke politike i pristup jedinstvenom tržištu polučili određene pozitivne učinke na regionalni BDP i zaposlenost, evidentno je kako je izostao sveobuhvatni napredak u zaposlenosti i unutarnjoj koheziji. U sljedećem je koraku formuliran model regionalne konvergencije koji je potom ekonometrijskim tehnikama testiran prema integracijskim i razvojnim skupinama. Rezultati testiranja u svim promatranim integracijskim skupinama regija izdvajaju investicije u industriju i grañevinarstvo, zaposlene u industriji, zaposlene u uslugama, naknade zaposlenicima te produktivnost rada kao ključne determinante regionalne konvergencije. Iako sve promatrane skupine regija ostvaruju beta konvergenciju, regije s iznadprosječnim BDP-om brže sustižu ravnotežno stanje pa se vrijeme prilagodbe siromašnijih regija ravnotežnom stanju produljuje. Rezultati testiranja konvergencijskog modela u razvojnim skupinama izdvajaju investicije, dohodak privatnih kućanstava, bruto dodanu vrijednost u industriji i produktivnost kao temeljne determinante konvergencije. Suprotno mnoštvu teorijskih modela i postavki, rezultati dokazuju kako regionalna konvergencija nije čvrsto naslonjena na komponente istraživanja i znanja, već se temelji na mnoštvu drugih faktora snažno i nedvosmisleno ukorijenjenih u regionalne gospodarske sustave. Nakon testiranja beta konvergencije pristupilo se utvrñivanju sigma konvergencije kao pokazatelja kretanje regionalnih razlika. Regije EU 15 bilježe blagu sigma konvergenciju do 2008. godine kada se zbog učinaka gospodarske krize nazire blagi divergencijski pomak, dok regije EU 10 nakon priključenja ne ostvaruju jasne konvergencijske niti divergencijske trendove. Prema razvojnim skupinama sigma konvergencija pokazuje konvergencijske trendove u skupini regija cilja 1, dok se za ostale skupine regija pronalaze divergencijski trendovi. Nove zemlje članice (EU 10) konvergiraju zemljama tvrde jezgre (EU 15) na nacionalnoj razini, ali na regionalnoj razini su sve izraženiji procesi divergencije izmeñu metropolskih i ostalih regija. Iz provedenog istraživanja proizlazi kako bi se EU, zbog konstantnog povećanja pritiska na financijske fondove i zajedničke politike, trebala više oslanjati na realizaciju unutrašnjeg tržišta, a manje na trenutne programe i zajedničke politike. Osnovna svrha ovog rada je determinirati odrednice regionalnih dispariteta te utvrditi čimbenike regionalne konvergencije i njihov doprinos smanjenju regionalnih nejednakosti prema integracijskim i razvojnim skupinama u EU, a sve radi istraživanja utjecaja navedenih nejednakosti na povećanje ekonomske i socijalne kohezije te izgradnju unutrašnjeg tržišta. Raščlamba je započeta pregledom teorijskih postavki o problemima nacionalnog i regionalnog razvoja od polovine 20. stoljeća do danas, a nastavljena objašnjavanjem tipova i modela konvergencije s posebnim naglaskom na beta i sigma konvergenciju i modalitete njihova mjerenja. Polazeći od postavke kako su regionalne neujednačenosti veliko ograničenje skladnog gospodarskog razvoja, urađena je analiza regionalnih nejednakosti u EU 15, EU 10 i EU 27 , a rezultati su potvrdili postojanje snažnih i kompleksnih regionalnih nejednakosti. U starim zemljama članicama (EU 15) su izražene nejednakosti izmeñu razvijenog sjevera i nerazvijenijeg juga, dok su u novim zemljama članicama (EU 10) izražene nejednakosti izmeñu metropolskih i zapadnih regija s jedne strane i istočnih regija s druge strane. Europsku Uniju (EU 27), uz napredak metropolskih i regija jezgre, karakteriziraju snažne regionalne neujednačenosti izmeñu starih i novih zemalja članica te opći zaostatak perifernih područja. Vrijednosti indeksa pokazuju kako je nakon priključenja novih zemalja članica došlo do povećanja regionalnih nejednakosti i smanjenja unutarnje kohezije, zbog čega je porasla ranjivost na asimetrične šokove. Komparativnom analizom regionalnih politika u starim i novim članicama identificirane su razlike u investicijama i prioritetnim ciljevima. Provedena analiza meñuovisnosti razine BDP-a i komponenti istraživanja i znanja je pokazala kako regionalni BDP ne ovisi o ulaganjima u R&D. Od svih testiranih komponenti istraživanja i znanja najsnažniji utjecaj na razinu BDP-a ima broj zaposlenih u znanosti i tehnologiji. Analizom meñuovisnosti komponenti istraživanja i znanja i stope rasta BDP-a nije pronañena čvrsta i jednoznačna veza između navedenih komponenti. To dokazuje kako komponente istraživanja i znanja nisu ključne odrednice regionalnog rasta, već se na razini svake regije mogu determinirati jedinstveni nositelji rasta i razvoja. Analiza regionalne konkurentnosti ukazuje kako su najkonkurentnije regije europske jezgre i sjevera, a najnekonkurentnije regije južne i istočne periferije. Loši rezultati i široko postavljeni ciljevi regionalne politike otvaraju prijepore između načela solidarnosti i učinkovitosti te identificiraju nužnost snažne koordinacije na svim razinama upravljanja. Iako su strukturna sredstva, zajedničke politike i pristup jedinstvenom tržištu polučili određene pozitivne učinke na regionalni BDP i zaposlenost, evidentno je kako je izostao sveobuhvatni napredak u zaposlenosti i unutarnjoj koheziji. U sljedećem je koraku formuliran model regionalne konvergencije koji je potom ekonometrijskim tehnikama testiran prema integracijskim i razvojnim skupinama. Rezultati testiranja u svim promatranim integracijskim skupinama regija izdvajaju investicije u industriju i grañevinarstvo, zaposlene u industriji, zaposlene u uslugama, naknade zaposlenicima te produktivnost rada kao ključne determinante regionalne konvergencije. Iako sve promatrane skupine regija ostvaruju beta konvergenciju, regije s iznadprosječnim BDP-om brže sustižu ravnotežno stanje pa se vrijeme prilagodbe siromašnijih regija ravnotežnom stanju produljuje. Rezultati testiranja konvergencijskog modela u razvojnim skupinama izdvajaju investicije, dohodak privatnih kućanstava, bruto dodanu vrijednost u industriji i produktivnost kao temeljne determinante konvergencije. Suprotno mnoštvu teorijskih modela i postavki, rezultati dokazuju kako regionalna konvergencija nije čvrsto naslonjena na komponente istraživanja i znanja, već se temelji na mnoštvu drugih faktora snažno i nedvosmisleno ukorijenjenih u regionalne gospodarske sustave. Nakon testiranja beta konvergencije pristupilo se utvrñivanju sigma konvergencije kao pokazatelja kretanje regionalnih razlika. Regije EU 15 bilježe blagu sigma konvergenciju do 2008. godine kada se zbog učinaka gospodarske krize nazire blagi divergencijski pomak, dok regije EU 10 nakon priključenja ne ostvaruju jasne konvergencijske niti divergencijske trendove. Prema razvojnim skupinama sigma konvergencija pokazuje konvergencijske trendove u skupini regija cilja 1, dok se za ostale skupine regija pronalaze divergencijski trendovi. Nove zemlje članice (EU 10) konvergiraju zemljama tvrde jezgre (EU 15) na nacionalnoj razini, ali na regionalnoj razini su sve izraženiji procesi divergencije izmeñu metropolskih i ostalih regija. Iz provedenog istraživanja proizlazi kako bi se EU, zbog konstantnog povećanja pritiska na financijske fondove i zajedničke politike, trebala više oslanjati na realizaciju unutrašnjeg tržišta, a manje na trenutne programe i zajedničke politike. The main goal of this paper is to define