Hrvatska je europska zemlja s jednom od najviših stopa obiteljskog nasilja a bez nacionalne strategije zlostavljanja starijih osoba. Cilj ovog istraživanja je odrediti razlike između žrtava obiteljskog nasilja starijih od 60 godina i žrtava mlađih od 60 godina. Od ukupno 3164 odrasle osobe koje su zatražile pomoć u Savjetovalištu za žrtve nasilja u obitelji u Zagrebu, 200 su bile starije od 60 godina. Istraživanje je uključilo izravne strukturirane intervjue s ciljem prikupljanja sociodemografskih podataka, podataka o vrsti nasilja, počiniteljima nasilja, prijavama nasilja nadležnim institucijama te vrsti intervencija. Primijenjen je Pearsonov koeficijent korelacije i z-test s Bonferronijevom korekcijom za utvrđivanje razlika između žrtava obiteljskog nasilja starijih od 60 godina i žrtava mlađih od 60 godina s obzirom na sociodemografska obilježja, vrstu nasilja i intervencije. Snaga povezanosti kategorijskih varijabli određena je Cramerovim V. Binarna logistička regresija utvrdila je neovisne doprinose sociodemografskih obilježja, obilježja obiteljskog nasilja i s njime povezanih intervencija za predviđanje vrste nasilja kojemu su bile izložene žrtve obiteljskog nasilja starije od 60 godina. Starije su žrtve češće imale niži stupanj obrazovanja, bile su udovci/udovice, umirovljenici, a počinitelji nasilja bila su njihova djeca, braća i sestre i drugi članovi obitelji, tijekom dužeg razdoblja, a najčešće vrste zlostavljanja bili su ekonomsko zlostavljanje ili kombinacija fizičkog i ekonomskog nasilja u usporedbi s mlađim žrtvama obiteljskog nasilja. Starije žrtve rjeđe prijavljuju obiteljsko nasilje nadležnim institucijama zbog njihove ekonomske ovisnosti ili ovisnosti povezane s čimbenicima zdravlja o članovima obitelji koji su često i počinitelji. Posljedično, prevencija i intervencija stručnih i nadležnih institucija su ograničene.