Fotografije čiji se vizualni sadržaj veže uz Domovinski rat u raspravu uvode odabrana djela nastala u vrijeme rata, ali i nakon sukoba i razaranja, ukazujući na interes umjetnika za njihove posljedice, popraćene složenim procesima sjećanja i pamćenja. Nerijetko se smatra da je fotografija u samo ratno vrijeme u najvećem broju slučajeva korištena kao dokaz ili kao propaganda. Za razliku od dokumentarne i reportažne fotografije, umjetnički radovi o kojima je riječ ukazuju na prekide povijesnog kontinuiteta, interpretirajući traumatične događaje i promišljajući njihova značenja. Osim što se djela referiraju na same događaje, razmatraju se i pitanja povezana s objektivnošću, sudioništvom i odgovornošću fotografa, korištenjem fotografije u prostoru javnosti i konceptualizacijom rata kroz postupke kojima umjetnici preispituju situacije u kojima su se zatekli. U strukturi njihove umjetničke prakse nailazi se na strukture svojevrsnih arhiva unutar kojih „pohranjuju” svoja vizualna i druga saznanja, kao i na specifičan odnos prema krajoliku, koji se razmatra u kontekstu recentnoga teorijskog pisanja o mjestima opterećenima traumom.