U članku se opisuju glagolski oblici u najstarijim hrvatskoglagoljskim fragmentima. Stanje se uspoređuje s onim u kanonskim starocrkvenoslavenskim tekstovima i u hrvatskom jeziku kako bi se odredilo koje se stare pojave dobro čuvaju i što se promijenilo. Utvrđeno je da je stanje gotovo u cijelosti jednako onomu u kanonskim tekstovima. Utjecaj hrvatskoga govornog jezika znatniji je na glasovnoj razini, a vrlo malen na morfološkoj. U prezentu su samo tri primjera zamjene crkvenoslavenskih nastavaka hrvatskima, sva tri primjeri otpadanja završnoga -t u 3. licu jednine. Brojni su primjeri asigmatskog aorista, a rijetki oblici sekundarnoga (drugoga) sigmatskog aorista. U imperativu je uočljiva tendencija širenja formanta -e- i na glagole ikonjugacije u množini i dvojini, što pokazuje da je jat u tim brojevima postao opća oznaka imperativa. Dobro se čuvaju i stari kondicionalni oblici, u čemu je vjerojatno važan čimbenik i stanje u čakavskim govorima koji su sve do danas sačuvali te oblike. Kao ni u kanonskim tekstovima, nije usustavljen jedinstven način tvorbe futura. U tvorbi participa čuvaju se stari obrasci. Samo su tri primjera analoškog širenja formanta -uĉ- na nominativ jednine muškog roda kod aktivnoga participa prezenta. Participi se rabe i u participskoj i u pridjevskoj službi i sklanjaju se jednako kao i pridjevi.