U ovom radu razmatra se uloga tišine u suvremenom filmu te pitanje kako njezino korištenje uz druge dijegetske zvukove i glazbu pridonosi stvaranju uspješnog filmskog glazbenog zapisa. Detaljnom analizom izabranih filmova Paula Thomasa Andersona, te uspoređivanjem sa spoznajama znanstvenih istraživanja o ulozi tišine u filmu, ovaj rad nastojat će prikazati mnoštvo izražajnih mogućnosti kojom tišina obogaćuje i upotpunjuje zvučno stvaralaštvo u filmskom mediju. Iako su već u prošlosti režiseri poput Bergmana, Godarda i Antonionija koristili tišinu kao stvaralački alat, mlađa generacija predvođena redateljima poput Andersona uspjela je pronaći originalne i inovativne načine kako sintetizirati glazbu, tišinu, dijalog i nijemost te tim pristupom ostvariti filmove koji kod gledatelja ostavljaju upečatljiv dojam.