Ovaj se članak usredotočuje na neke od ponavljajućih tema srpske propagande u razdoblju od 1986. do 1995. godine. Promatrajući njihovo djelovanje u procesu nametanja kolektivnih neurotičnih i psihotičnih sindroma, zapaža se važnost ovih sindroma u ratu protiv Hrvatske i Bosne, 1991-95. godine. Rad razmatra šest k1jučnih tema srpske propagande: 1. Viktimizacija, kojom su Srbi konstruirani kao kolektivna žrtva najprije NDH, zatim Titove Jugoslavije, a posebno kao žrtva Hrvata, Albanaca, Bošnjaka i ostalih ne-Srba. 2. Dehumanizacija označenih 'drugih', kojom su Hrvati opisani kao "genocidni" i "ustaše", Bošnjaci kao "fanatični fundamentalisti", a Albanci kao niža vrsta ljudi. Ovi procesi dehumanizacije učinkovito su uklonili označene "druge" iz područja morala, sankcionirajući na taj način njihovo ubijanje i protjerivanje. 3. Omalovažavanje, kojim su neprijatelji Srbije prikazani kao dostojni prezira. 4. Urota, u kojoj se Hrvati Slovenci, Albanci, Vatikan, Njemačka, Austrija, a ponekad također i Bošnjaci te neke druge strane države poput SAD vide kao ujedinjene u namjeri da sruše Jugoslaviju i unište Srbiju. Na ovaj je način beogradski režim svoje posvemašnje ignoriranje temeljnih standarda međunarodnog prava prikazao kao herojski otpor anti-srpskoj zavjeri. 5. Polaganje prava, kojim su Srbi konstruirani kao oni kojima je "dano pravo" stvaranja Velike Srbije kao države koja bi pripojila dijelove Hrvatske i Bosne, pod motom "Svi Srbi u jednoj državi". 6. Nadljudske moći i božanski blagoslov. Srbima je rečeno da, su na neki način superiorni - najbolji su borci na planetu, mogu se suprostaviti čitavom svijetu, blagoslovljeni su od samoga Boga, zbog činjenice da je Car Lazar odabrao kraljevstvo Božje. Štoviše: upravo stoga što je Car Lazar odabrao kraljevstvo Božje, a odbacio ono zemaljsko, Srbi, poticani da se vide kao Lazarevi nasljednici, baštine pravo na ostvarenje ovoga posljednjega.