Autor analizira sociološke stavove hrvatskoga političara i seljačkoga ideologa Stjepana Radića (1871.–1928). Radić se zalagao za agrarizam, koji u seljaštvu vidi osnovnu društvenu, ekonomsku, političku i moralnu snagu. Radić je bio protiv naglih revolucionarnih prevrata, posebno u obliku tadašnjega marksizma, i za postupne društvene reforme, osobito u interesu seljačkih masa. Osuđivao je mnoge pojave tadašnjega života, poput birokratizma, militarizma i kapitalističkog profiterstva. Zalagao se za modernizaciju hrvatskoga društva, ali ne u smislu nekontrolirane urbanizacije i industrijalizacije, nego postupnog poboljšanja položaja seljaštva koje je, početkom XX. stoljeća, činilo veliku većinu hrvatskoga naroda. Radić je vjerovao u “povijesni napredak” i opravdavao “prosvijećeni” kolonijalizam europskih sila, koji bi trebao “zaostale” narode Afrike i Azije “uzdignuti” do “više razine” civilizacije.