Polazeći od činjenice pluralizacije modernoga društva autor propituje kako se svjetovni pluralizam odražava na unutarcrkveni život vjernika osobito na reformu crkvenih struktura. Nakon opisa glavnih značajki i specifičnosti današnjega pluralizma u drugom dijelu iznose se pretpostavke koje su inicirale i omogućile prihvaćanje elemenata pluralnosti u Katoličkoj crkvi. To je ponajprije postojanje pluralnog društva i političke demokracije u čijem kontekstu crkvena zajednica danas i kod nas vrši svoje poslanje. Budući da je Crkva od svoga početka prihvaćala pozitivne sastojnice iz različitih kultura s kojima se tijekom povijesti susretala, nema razloga da se danas drukčije ponaša. Ostali preduvjeti teološke naravi ostvareni su na II. vatikanskom saboru priznavanjem vjerske slobode, autonomije svjetovnih područja i donošenjem nove sinteze nauke o Crkvi. Treći dio raspravlja o tome kako su se koncilski poticaji obnove konkretizirali i ostvarivali na razini crkvenih institucija uvođenjem važnih sinodalnih i demokratskih struktura u pokoncilskom vremenu na razini opće i partikulanih Crkava. Bio je to mukotrpan i buran proces tijekom kojega je trebalo jasno razbistriti kako sociološke pojmove demokracije i države tako i teološke pojmove Crkve, njezinih službi i odnosa u Božjemu narodu da bi se razotkrile zablude i izbjegla gruba zastranjenja. Završni dio bavi se stanjem Crkve u Hrvatskoj te istražuje kako je kod nas provođena obnova i demokratizacija eklezijalnih struktura. Pokazalo se da koncilski zahtjevi posadašnjenja s jedne strane u susretu s modernom slobodarskom kulturom nisu bez problema što se očitovalo u burnim crkvenim previranjima i brojnim slučajevima sukoba u pokoncilskom vremenu. Ipak s obzirom na okolnosti i teškoće kod nas je postignut vidan stupanj unutarcrkvenog legitimnog pluralizma. Njega valja poticati strpljivim i ustrajnim dijalogom kao jedinim sredstvom komunikacije u crkvenoj zajednici.