Ovaj članak istražuje kako se mentalne mape opasnosti posreduju u narativima vjerovanja. Novi se fokus stavlja na narativnu lokalizaciju fenomena u vezi s pokretnim izvorom opasnosti. Autorica pokazuje univerzalnost procesa stvaranja mapa opasnosti, opisujući njegove sličnosti sa starijim legendama (primjerice legendama o kugi) te modernim pripovijedanjem pod utjecajem medija. Osim toga, raspravlja se i o važnosti takvih mapa u selektivnom prikupljanju i pamćenju informacija, kao i o načinu na koji one dovode do ponovnog pripovijedanja i stvarnog ponašanja. Autorica zaključuje da, osim pragmatičnih ciljeva (kao sredstva kojim se jamči sigurnost), takve mape također podupiru pojedinačno subjektivno iskustvo suočavanja s opasnim situacijama.