Čak i ako je opipljiv simbol spada u domenu slike jer ga doživljavamo vidom. Upravo je ta prvotna domena karika koja upotpunjuje komunikaciju jer, ipak, prije jezika postojala je slika koju nam je omogućio organ vida, oko. Prvo smo gledali, a tek kasnije usvojili jezik što dokazuje analogiju povezanosti tih dviju komunikacijskih formi. Ono što jezikom ne možemo izreći, slikom nastojimo dočarati. Taj komunikacijski problem svaka je kultura nadopunjavala simbolom koji je nastojao dotaknuti sveto, neizrecivo. Na prvi pogled ponekad različitom formom, ali zajedničkom biti. Tijek razvoja simboličke forme, što je ona predstavljala te kako se čovjek njome služio nekada i kako se služi sada, nastoji se prikazati kroz mišljenja i istraživanja pojedinih autora koji su se bavili problemom simboličke forme. To je ujedno i uvodni dio doktorskog rada „Skulptura kao simbolička forma u umjetničko-ritualnom činu - Spona“ koji je nastojao dokazati univerzalnost individualnog kreativnog procesa kao forme koja čovjeku omogućuje samospoznaju.