U praksi, u konkretnim uvjetima rada predškolskog psihologa u Republici Hrvatskoj, najčešće nije moguće primjenjivati standardni odnosno standardizirani psihologijski instrumentarij za procjenu razvoja sve djece u nekoj predškolskoj ustanovi, jer: -psiholozi najčešće rade u predškolskim ustanovama od preko 600, a katkad i preko 1500 djece, pa nema vremena za korektno psihologijsko testiranje sve djece, a katkad ni djece s posebnim potrebama u razvoju - najčešće psihologu nije omogućena primjena najpogodnijih testova za pojedine svrhe, iz financijskih razloga (ili uistinu nema dovoljno financijskih sredstava za nabavu nekih vrsta psihologijskih testova, jer su oni skupi; ili pak upravni organi vrtića ne smatraju nabavu testova kao najbolji način da se “potroši novac") - često uistinu i nema pogodnih testova za utvrđivanje pojedinih obilježja ponašanja djeteta, ili za procjenu pojedinih sposobnosti, ili zbog dobi djeteta, ili zbog neprimjerenosti testa našoj populaciji, itd. - u slučajevima potrebe testiranja djece s posebnim potrebama, dosta često se događa da zbog nedovoljne specifične educiranosti odgajatelja predškolske djece, neka djeca bivaju “proglašena" potencijalnom djecom s posebnim potrebama, dok druga ne; međutim, događa se da uvjetno rečeno “zdrava" djeca s nekim “upadljivim" nepoželjnim karakteristikama ponašanja (pretjerano motorična, npr.) bivaju nepravilno “proglašena" djecom s posebnim potrebama, a djeca s “neupadljivim" karakteristikama ponašanja (pretjerano povučena, depresivna) kao djeca bez značajnijih poteškoća (1, 2).