Autor razmatra ulogu financija, one snage što je nakon prodora novčanog gospodarstva -jer novac postaje glavno sredstvo razmjene i mjerilo vrijednosti - omogućila stvaranje ekonomski održivog poljoprivrednog gospodarstva s paritetnim dohotkom gradskome. Autor pokazuje kako je pretvorbu naturalnog seljačkoga gospodarstva u robno, tržišno omogućilo hipotekamo kreditiranje razvoja proizvodnje niskoakumulativnih i zaduženih gospodarstava. U prvom dijelu rada prikazana je uloga zadružnih kreditnih ustanova u Hrvatskoj. Zbog zaduženosti, vrlo ograničena tržišta i malene kupovne snage te nepostojanja novčarskih ustanova, nakon ukidanja kmetstva u 19. stoljeću, a osobito kad je europska agrarna kriza 1873. pogoršala ionako katastrofalan položaj seljaka, kredit je kao glavni uvjet pretvorbe seljačkoga gospodarstva u robno i tržišno, i za njegov razvoj, omogućen jačanjem poljoprivrednog zadrugarstva čiji su prvi i glavni oblik bile zadružne kreditne institucije, uglavnom prema modelu austrijskih Reiffeisen seoskih štedionica. Od 1864. kad je prva takva zadruga osnovana do 1913. broj vjeresijskih zadruga u Hrvatskoj i Slavoniji porastao je na 832 a kreditni potencijal zadružnih kreditnih institucija u 22 godine povećan 11 puta! Pomoću kredita hrvatsko je selo uhvatilo korak s razvitkom kapitalizma u Srednjoj Europi - seljak se osamostalio, postao mali poduzetnik, koji traga za novim načinima proizvodnje, boreći se za veći prihod gospodarstva. Drugi dio rada je raščlamba uloge kreditiranja u razvoju poljoprivrede nakon tehnološke revolucije u drugoj polovici 20. stoljeća, koja je glavnim uvjetom postavila racionalizaciju i snižavanje troškova po jedinici proizvoda. U poljoprivredi se na globaliziranom tržištu može održati samo onaj proizvođač, koji ostvaruje dohodak paritetan onom u nepoIjoprivrednim djelatnostima (u potonjim se dohotke stalno povećava). Posljedice su bile nagla preobrazba strukture poljoprivrednih posjeda - smanjivanje broja gospodarstava i usporedno povećavanje posjeda preostalih gospodarstava (u razvijenim zapadnim zemljama 20. stoljeće preživjelo je tek oko 15% gospodarstava, povećavši prosječnu površinu tri do pet puta), te stalan rast investicija po farmi (za mehanizaciju, uvođenje inovacija, kupovinu zemljišta i povećanje stočnog fonda). Investicije nije moguće namiriti iz tekućeg dohotka gospodarstva nego uzimanjem kredita za što su razvijene zemlje stvorile diverzificiran poticajan sustav kreditiranja. Budući da Hrvatska po tim pokazateljima zaostaje, a hrvatska poljoprivreda i ruralni prostor na početku 21. stoljeća su u krizi, autor drži neodložnom odlučnu akciju, kako bi se neophodnim promjenama bankarskog sustava osigurali uvjeti revitalizacije njezina ruralnog dijela.