U suvremenim raspravama u pojedinim pravnim sustavima pojavljuju se stajališta kojima se stavlja u pitanje legitimitet i održivost ustanove dosjelosti. Pritom se iznose sumnje postoji li i generalno opravdanje za postojanje tog instituta. Riječ je o raspravi koja nije nepoznata ni u užem europskom kontekstu. Općenito, međutim, treba imati na umu da ustanova dosjelosti nije jedinstveni koncept, već postoje mnoge varijante u raznim zemljama. Stoga se postavlja pitanje govorimo li doista u svim slučajevima o istoj ustanovi ili o različitima, ovisno o jednoj ili više zahtijevanih pretpostavki. Jedna od pretpostavki koja se ne pojavljuje u svim pravnim sustavima jest valjani pravni temelj (iusta causa usucapiendi). Poljsko pravo tako ne zahtijeva ispunjenje navedene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću. S druge strane, sasvim je jasno kako je ona bila nužna pretpostavka dosjelosti (usucapio) u rimskom pravu kao temelju civilističkih pravnih sustava. Prve izjave pravnika poput Trebacija, Sabina i Kasija upućuju na to kako je pri prvom konceptualnom oblikovanju instituta dosjelosti iusta causa morala biti prisutna, odnosno ispunjena, te je u bitnome definirala njezinu pravnu narav. Bez nje, prema mišljenju pravnika, nije bilo moguće steći vlasništvo stvari dosjelošću.