Začuđujuća činjenica da neka današnja velika folklorna događanja u Estoniji jako nalikuju onima iz sovjetskoga doba i da je “folklor” u cjelini veoma visoko vrednovan, osnova je ovoga istraživanja. Razmatrajući svakodnevnu praksu kultiviranja narodne umjetnosti unutar institucionalnog okvira “sustava amaterske umjetnosti” u sovjetsko doba, osobito 1970-ih, članak nudi objašnjenje o tomu zašto je “sovjetizirana narodna umjetnost”, unatoč cjelokupnoj komunističko-internacionalističkoj propagandi, zadržala potencijal za stvaranje nacionalnog identiteta. Na temelju de Certeauove teorije prakse, iznosi se teza o transformaciji (za)danog institucionalnog i ideološkog okvira u nešto što su ljudi mogli prihvatiti kao vlastito, i to u dvostrukom smislu: u smislu pripadnosti osobnim životnim pričama i pripadnosti estonskom nacionalnom identitetu. Ideološki komunistički sadržaj, koji je u (sovjetiziranoj) estonskoj “narodnoj umjetnosti” također bio nedvojben, lako se tijekom borbe za neovisnost i tzv. “drugo nacionalno buđenje” postupno gubio usporedno s jačanjem dominacije nacionalnog aspekta “folklora”. Kombinacija “autentičnog” stila u okviru “folklornog protestnog pokreta” i nacionalne interpretacije “sovjetiziranog folklora” osigurala je – zajedno s pozitivnim osobnim identifikacijama sa (sovjetskim) sustavom amaterske umjetnosti – da “folklor” u cjelini, uključujući i njegov sovjetizirani oblik, zadrži svoju važnost i ugled.