Ovaj rad predstavlja problemski postavljen pregled hrvatskog kriminalističkog romana. Posebna pozornost stavljena je na razvoj forme tijekom razdoblja komunističkog režima. U radu autor tvrdi da je fuzija kriminalističkog romana i fantastične proze koja se razvila kao hrvatska razlika u žanru od velike važnosti za razvoj hrvatske postmoderne proze. Također se sugerira da je ovaj žanr generirao političku artikulaciju na razini književne vrijednosti, razliku koja je potkopala sliku o stabilnosti kanona kao dijakronijskog niza djela koja ne uzima u obzir subalterne glasove/narativne iskaze što proizvode razliku u odnosu prema hegemoniji kulturne moći. U središnjem dijelu ove studije analiziraju se dva suvremena romana i njihova subverzivna snaga na formalnoj razini analize. Oni se interpretiraju kao postmoderni postetični romani i ‘hrvatski odgovor’ na dominantne pojave u kriminalističkoj fikciji na globalnoj sceni. Posebno se naglašava da te devijacije od norme, u hrvatskom slučaju prisutne još od Nenada Brixyja, također nisu usamljena pojava. Stoga se u obzir uzima činjenica da je otklon od sheme zapravo od samih početaka krimića bio važan subverzivni element u procesu prepletanja trivijalnog i visokog, priznatog i marginalnog, bez obzira na to je li riječ o politici ili poetici teksta.