Od prve Međunarodne konvencije za izjednačenje nekih pravila o teretnici (Haaška pravila), 1924., preko Protokola o izmjeni Haaških pravila (Visbyjska pravila), 1968., Konvencije Ujedinjenih naroda o prijevozu robe morem (Hamburška pravila), 1978. do najnovije Konvencije UN-a o ugovoru o međunarodnom prijevoza stvari u cijelosti ili djelomično morem (Rotterdamska pravila), 2009. nije se mijenjao temelj odgovornosti prijevoznika u prijevozu stvari morem (kao što je slučaj u zračnom prijevozu ili u prijevozu putnika morem). Kontinuirano se temelji odgovornost na krivnji, i to u načelu na pretpostavljenoj (predmnijevanoj) krivnji. To se načelo zasnivalo, proizlazilo iz pojma «dužne pažnje» («due diligence») ili se izričajem u samom tekstu konvencije regulirala takva odgovornost. U dvjema konvencijama (Haaška i Rotterdamska pravila) primjenom instituta «iznimnih slučajeva, opasnosti» (excepted perils) prijevoznik je mogao odgovarati i na temelju dokazane krivnje, što je za njega bilo povoljnije rješenje. U slučaju štete od požara u Hamburškim pravilima odgovara također prijevoznik na temelju dokazane krivnje, što se i u Rotterdamskim pravilima ostvaruje primjenom instituta «iznimnih slučajeva». Čuva se tako odgovornost na temelju krivnje, makar je bilo (konvencijskih) pokušaja da se pooštri odgovornost pomorskog prijevoznika u prijevozu stvari kao u kopnenom i zračnom prijevozu, gdje je odgovornost kauzalna, objektivna. Autor smatra da zbog uspostavljene gospodarske ravnoteže subjekata koji u suvremenim uvjetima sudjeluju u poslu prijevoza stvari morem zbilja nema razloga mijenjati tradicionalno načelo odgovornosti prijevoznika.