U radu razmatram pojam “loma” u likovnoj umjetnosti, koji zahvata prvu polovicu 20. stoljeća. Walter Benjamin tehnološka dostignuća u doba industrijalizacije smatra izazovom auratičnosti umjetničkog djela, te navodi film kao umjetnost koja je potpala pod utjecaje tehnologije. Nadalje, likovna umjetnost doživljava prekid s tradicijom kroz tematiku, tehniku i formu, a cijeni se idejnost. Avangardni pravci na svojevrsne načine propituju tradicionalni pristup likovnoj umjetnosti. Umjetnici napuštaju galerijski prostor i ne ograničavaju se na tradicionalne nosioce poput platna i daske, te približavaju svoj rad običnom čovjeku putem performansa, instalacija, intervencija u prirodi, te kreiraju uz pomoć ljudskog tijela. Osvrnut ću se na doživljaj moderne umjetnosti, ali i na položaj klasične umjetnosti u eri moderne. Naime, uočavam prisutnost problematike osobnog izraza u klasicističkom pristupu umjetničkom djelu, koji uključuje estetske principe Velike antičke teorije lijepog. Postavlja se pitanje kako ukomponirati subjektivnost, individualnost i psihološko djelovanje što podržava avangarda, s kvalitetama tehničke izvedbe koje se vežu za tradiciju likovne umjetnosti. Kroz primjere reprodukcije i filma razmotrit ću svoje stanovište o auri kao vezi između ljudskog bića i djela, koja ne poznaje ograničenja u materijalnoj stvarnosti.