First study on empty places in photography and the Covid-19 pandemic. In the aftermath of Covid-19, the subject of ‘empty places’ has gained renewed topicality and resonance. Watching, Waiting ...presents a collection of essays that brings emptiness into interdisciplinary focus as an object of study that extends beyond the present. The contributors approach the specific interrelationships of photography and place through emptiness by considering historical and contemporary material in equal measure. Drawing on architecture, anthropology, sociology, and public health, among other fields, they provide insights into geographically and temporally diverse production models of empty places and their corresponding complex and sensitive global and local relations, while also tackling the ethics of behaviour and protests that unfold within them. The book's chapters, both photographic and scholarly essays, cover areas that range widely both thematically and geographically, spanning static film footage of Nicosia's Buffer Zone, protest photographs in the wake of the Black Lives Matter movement in Bristol, staged images from the University of Zagreb's ethnological archives, historic landscape and architectural photography, aerial shots of Covid-19 mass graves in Brazil, photos of artificially built field hospitals and quarantine rooms during the pandemic, and images of empty airports at night. Through still and moving images, Watching, Waiting examines the photographic aestheticisation of emptiness, existing stereotypes of ‘empty places’, and transformations of human experiences. Ebook available in Open Access. This publication is GPRC-labeled (Guaranteed Peer-Reviewed Content).
Contributors: Ruth Baumeister (Aarhus School of Architecture), Isabelle Catucci da Silva (Federal University of Paraná), Stella Fatović-Ferenčić (Croatian Academy of Sciences and Arts), Martin Kuhar (Croatian Academy of Sciences and Arts), Catlin Langford (Centre for Contemporary Photography), Jessie Martin (University of West London), Stuart Moore (University of the West of England), Luca Nostri (Independent Artist Photographer), Kayla Parker (University of Plymouth), Bec Rengel (University of the West of England), Tihana Rubić (University of Zagreb), Klaudija Sabo (University of Klagenfurt), Anna Schober (University of Klagenfurt), Elke Katharina Wittich (Leibniz University Hannover)
U članku se na temelju dosad neistraženoga gradiva pohranjenoga u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu prvi put donosi detaljna povijest gradnje i prenamjene zgrade podignute u formi stiliziranoga ...antičkog hrama u sklopu zagrebačkog kompleksa srednjih škola 1895. godine, čiji je idejni začetnik Izidor Kršnjavi. Prati se geneza forme i funkcije ove građevine od prvih zamisli do prenamjene već gotovog projekta muzeja sadrenih odljeva antičke skulpture u gimnastičku dvoranu – gombaonu. Autorice na temelju istraživanja sačuvanih nacrta i podataka o izgradnji ujedno rasvjetljavaju atribuciju gombaone.
U članku se raspravlja o djelima iz nedavno atribuirane zbirke crteža Charles-Louisa Clérisseaua iz Francuske nacionalne knjižnice, koja se ovdje prvi put objavljuju. Odabrani Clérisseauovi akvareli ...iz te zbirke kompozicijski su nedvojbeno usporedivi s poznatim grafikama Giovannija Battiste Piranesija iz serije grafika Carceri d’Invenzione (1761.) te antičkim spomenicima koji se nalaze duž Via Appia iz Piranesijeve serije grafika Antichità Romane (1756./1757.). U radu se donosi usporedna analiza njihovih djela, kako bi se istaknula originalnost Clérisseauove manire. Pojam manira ovdje uključuje intelektualnu i manualnu komponentu umjetnikova stvaralaštva - i ističe razlike među njima. U djelu Cours de peinture par principes iz 1708. godine, teoretičar slikarstva Roger de Piles (1635. - 1709.) razlikuje maniru kao »stilove mišljenja« i »stilove izvedbe« - misleći na različite izvedbene tehnike. Usporedba djela dvojice umjetnika - sličnosti u njihovim temama i kompozicijama, te gotovo potpuno različite umjetničke interpretacije - omogućuje nam da bolje razumijemo Clérisseauovu maniru u obje njezine komponente. Primjeri iz Francuske nacionalne knjižnice omogućuju usporedbu dvaju tipova Clérisseauovih i Piranesijevih radova: jedno su arhitektonske fantazije (capriccio), a drugo crteži stvarnih antičkih spomenika. Za Clérisseaua je kopiranje konstrukcijske osnove Piranesijevih grafika s prikazima arhitektonskih fantazija bila isključivo kompozicijska vježba, jer je u svom crtežu komunicirao potpuno različitu atmosferu od Piranesijeve, koristeći pritom izražajne mogućnosti tehnike akvarela. Unatoč kompozicijskim sličnostima, Clérisseau nije predstavio rimsku antiku istom snagom imaginacije kakvu je posjedovao Piranesi. Bio je putnik i istraživač čija je originalnost bila upravo u prenošenju na papir velikog broja nježno obojenih pitoresknih kompozicija s klasičnim motivima koje su bile arheološki i arhitektonski točne, kako u detaljima tako i u cjelini. Žanrovski gledano, i Piranesi i Clérisseau su koristili karakteristike capriccia u svojim opusima, no Clérisseauova sklonost arhitektonskoj fantaziji posve je drukčija od Piranesijeve. Dok se Clérisseauovi crteži, koji se ističu svojom arheološkom pouzdanošću, doimaju realističnima čak i kad su radikalno imaginarni, u Piranesijevu se djelu gotovo svaki crtež čini, u većoj ili manjoj mjeri, fantazijom. Novoatribuirani Clérisseauovi crteži naglašavaju razliku između originalnosti u manualnim i intelektualnim sastavnicama Clérisseauovih crteža. Slijedeći de Pilesovu definiciju, mogli bismo reći da je Clérisseau kopirao Piranesijeve kompozicijske konstrukcije slike kako bi razvio »stil izvedbe« te na temelju toga izgradio vlastiti »stil mišljenja«.
This paper discusses five works from the recently attributed collection of Charles-Louis Clérisseau’s drawings at the French National Library, which are here published for the first time. In terms of ...composition, they are clearly comparable to famous prints by Giovanni Battista Piranesi. This paper offers a comparative analysis in order to highlight the originality of Clérisseau’s artistic interpretations.
This paper discusses the attribution of an anonymous and unbuilt 1859 plan for a four-storey apartment building with commercial spaces on the ground floor, located on the site of the old town walls ...in Trogir. It proposes Josip Slade as the architect of the plan, interpreting Slade’s architectural language and the development of his approach to architectural heritage. An analysis of the project in a historical socio-political and spatial context, moreover, supports the conclusion that this was intended as rental property, and this paper therefore offers insights into the first known example of the tenement housing building typology in the nineteenth-century Trogir
Diocletian’s Palace is an ancient monument erected in the transitional period between the late 3rd and early 4th centuries CE. In the Middle Ages, it became part of the city, and today – as a World ...Heritage Site – it forms part of the historical center of Split, Croatia’s second-largest city. The Palace has continually responded to changes in the social and political life of its residents, but these changes did not engender new forms, rather fostered a long and continuous process of adapting the existing structures to the new functions and requirements. Considerable parts of the original were reused, and many parts were also added to over time. Thus, the result we are able to see and experience today inside the original perimetral walls of the palace stems from the natural coexistence of the ancient layer together with the medieval, the Renaissance, the Baroque, and the past two centuries’ ones. Trapezoid in shape, the walls enclose an area that is 175–181 × 216 meters in size. It is divided into four quadrants and has two orthogonal streets – the Cardo and the Decumanus. The central square is located at the intersection of these two streets. The original, ancient parts of the Palace are robust and preserved enough to transmit the memory of the urban and architectural whole to which they once belonged. They are the dominant bearers of the appearance and identity of the entire urban bricolage – the spontaneous city that gradually developed around them. (Fig. 1)
Pojmovi povezani s oblikovanjem interijera nedovoljno su istraženi u terminologiji i homonimni nazivi za različite pojmove paralelno se upotrebljavaju ne samo na hrvatskom nego i na engleskom jeziku. ...U ovom se radu, pregledom znanstvenih i stručnih izvora, predlaže okvir za definiranje određenih ključnih pojmova u procesu oblikovanja interijera čiji se nazivi često neprecizno upotrebljavaju kao sinonimi. Istraživanjem se analiziraju i uspoređuju stvaralački postupci projektiranja i dekoriranja interijera te se povezuju s karakterističnim primjerima oblikovanja interijera relevantnih autora. Terminološko definiranje ističe se kao jedna od ishodišnih etapa u procesu unaprjeđenja profesije u hrvatskim okvirima na visokoškolskoj razini te formiranja kriterija za valorizaciju oblikovanja interijera.
Koncept „kuće za dvoje” u Zagrebu arhitekta Bogdana Budimirova, projektirane za njega i suprugu te useljene 2014. — nakon gotovo pedeset godina planiranja „na papiru” da bi se nastavila projektirati ...„iznutra”— analizira se slijedom mijena koje su se dogodile u arhitekturi prelaskom iz modernizma u suvremenost. Cilj je ovog teksta doprinos promišljanju arhitekture u kontekstu suvremenog posthumanizma, na primjeru kontinuiranog života „kuće za dvoje” s čovjekom, tehnologijom i prirodom.
PDF
