Od sredine pedesetih godina 20. stoljeća pa do svoje smrti Miroslav Krleža (1893. – 1981.) bio je glavni redaktor Enciklopedije Jugoslavije i redaktor Enciklopedije Leksikografskog zavoda. U tom ...razdoblju izdiktirao je brojne kritičke opaske o pred¬lo¬ženu sadržaju natuknica za izdanja tih enciklopedija. Te kritičke opaske danas najčešće nazivamo Krležinim marginalijama.
U članku sam obradio stajališta koja je Krleža u svojim marginalijama izrekao o Đuri Arnoldu (1853. – 1941.), filozofu o kojem se u marginalijama očitovao najčešće od hrvatskih filozofa s kojima je bio suvremenik. No, upozorio sam i na stajališta koja je o Arnoldu zabilježio u svojim preostalim tekstovima, čime je omogućen potpuni uvid u Krležine prosudbe Arnoldova stvaralaštva.
O Arnoldu, posebice njegovu pjesništvu, Krleža je pisao vrlo kritički. Osim marginalija, o tome svjedoče svi tekstovi u kojima ga je spomenuo, i to počevši tekstom koji je 1919. objavljen u časopisu Plamen, a završivši tekstom koji je 1957. objavljen u knjizi Deset krvavih godina. Naime, Krleža je smatrao da se „iz pokoljenja u pokoljenje” neute¬me¬ljeno prenosi „legenda” o Arnoldovoj „veličini” jer su njegove pjesme najčešće „neuspjela varijacija”. Štoviše, smatrao je da Arnoldovo pjesništvo čitateljima može prouzročiti tek „neizlječivu migrenu”, da je bezvrijedno, pa čak i „neinteligentno”, kao i da je, što Krležu najčešće smeta, natražnjačko.
Opus Miroslava Krleže (1893–1981) sadrži spoznaje i prosudbe o Frani Petriću (1529–1597) i obilježjima njegovih djela te upućuje na izvore Krležinih spoznaja o Petriću. Svoju upućenost u Petrićevo ...djelo Krleža je razotkrio u četirima tekstovima nastalih u razdoblju od 1940. do 1953. godine.
Prvi je od njih esej »O poeziji«, koji je Krleža napisao 1940. godine, ali objavio tek 1967. godine. Oslonivši se na tvrdnje iz Croceove Estetike, u njemu je prikazao osobitosti Petrićeva razumijevanja pjesništva, pri čemu je posebice ukazao na Petrićevu kritiku Aristotelova nauka o predmetima kojima se bavi pjesništvo i na razloge zbog kojih je Petrić kritizirao Aristotelov stav o oponašanju kao izvoru pjesništva.
Drugi je od tekstova u kojima se Krleža očituje o Petriću i obilježjima njegova opusa esej »O našem dramskom répertoireu« iz 1948. godine. Krleža u njemu preuzima ili parafrazira zapise o Petriću koje je doznao iz dvaju izvora: iz natuknice Emilija Laszowskoga za djelo Znameniti i zaslužni Hrvati (1925) i iz članka »Filozofija u Hrvatskoj« (1943), koji je napisao Kruno Krstić. No, u članku »O našem dramskom répertoireu« Krleža je donio i nekoliko vlastitih tvrdnji o Petriću. Naglasio je da je Petrić bio »najuniversalnije ime našeg književnog Cinquecenta«, da je bio »polyhistor i sveznadar«, da je bio nezadovoljan »crkvenim pokrštenjem grčke misli, što ga je crkva izvršila, kada je sa Svetim Tomom baptizirala Aristotela«, ali je promašio stavom da je Petrić bio »apologet sredovječne desnice«.
U trećem tekstu, rukopisu »Filipović Vladimir o Marku Maruliću« iz 1950. godine, Krleža je istaknuo da se Petrić svojim spisima uzdigao do najglasnijeg cinkvecentističkog našeg Imena«, dok je 1953. godine u eseju »O nekim problemima Enciklopedije« smatrao da je Petrić bio jedno od velikih imena.
Krležini tekstovi u kojima se spominje Petrić povećavaju bibliografiju o Petriću.
U dosadašnjim bibliografijama o Petriću nema nijedne bibliografske jedinice koja otkriva da je Krleža ikada pisao o tom hrvatskom renesansnom filozofu. Iz ovoga rada proizlazi da je trebao biti uvršten s barem četiri bibliografske jedinice.
O splitskom renesansnom misliocu Marku Maruliću (1450–1524) i obilježjima njegova stvaralaštva očitovao se i Miroslav Krleža (1893–1981). Prosudbe o Maruliću i njegovu opusu iznosio je tijekom ...pedeset pet godina: od 1926. do 1981. godine.
Marulića i njegove zapise Krleža je nerijetko kritizirao, o čemu svjedoče i sljedeći iskazi: u Marulićevoj Instituciji nema »nikakve visoke vrijednosti«; utjecaj humanističkog obrazovanja i »poznavanje klasika i renesansnih pisaca« nisu ostavili u »Marulićevom djelu dubljih tragova«; o Maruliću treba govoriti »kao o kontrareformatoru«. Međutim, Krleža je izrekao i brojne prosudbe koje ukazuju na prevažnu ulogu Marulićeva opusa, posebice u povijesti hrvatske književnosti, kao i u prepoznavanju, a potom i iskazivanju hrvatske nacionalne svijesti te određenju hrvatskog identiteta. Neke od tih prosudaba jesu i ove: Marulić je spomenik »naše knjige«; on je jedan od pisaca koji su zaslužni za utemeljenje književnosti napisane »čistim narodnim govorom«; on je pisac koji spada u »deset-petnaest« najblistavijih imena »naše književne historije«; on je jedan od važnijih predstavnika »naše vlastite humanističke književnosti«; on je u svojim djelima poticao na »borbu protivu osmanlijskog polumjeseca«, čime je upozorio na opasnosti koje prijete »hrvatskoj narodnoj supstanci«; on je jedan od pisaca koji su zaslužili da u Zagrebu imaju spomenik ili spomen-ploču.
Ovaj popis glavnih Krležinih iskaza o Marku Maruliću oblikuje sasvim drugačiju predodžbu od one koja o Krležinu odnosu prema Maruliću i njegovu stvaralaštvu prevladava do danas. Taj popis naime svjedoči da je Krleža izrekao i brojne prosudbe koje ukazuju na prevažnu ulogu Marulićeva stvaralaštva: 1. u povijesti hrvatske knji- ževnosti, pjesništva i hrvatskog jezika; 2. u iskazivanju hrvatske nacionalne svijesti; 3. u određenju hrvatskoga identiteta.
Pavao Vuk-Pavlović (1894–1976) se o nauku Immanuela Kanta (1724–1804) očitovao u tri monografije (Spoznaja i spoznajna teorija; Ličnost i odgoj; Spinozina nauka) i pet članaka (»Spoznajna teorija i ...metafizika«; »Misaoni put J. J. Rousseaua«; »Bemerkung zum westlichen und östlichen Atheismus«; »Duševnost i umjetnost«; »Slikar u ontologičkome bogokazu Anselma Canterburyjskog«). Pritom je iskazao upućenost u sadržaj Kantove Kritike čistoga uma, Kritike praktičkog uma, Kritike rasudne snage, Prolegomene za svaku buduću metafiziku, Antropologije u pragmatičnom pogledu i u sadržaj napomena (Bemerkungen) uz djelo Razmatranja o osjećaju lijepog i uzvišenog.
Najbrojnije prosudbe odnosile su se na Kantove stavove o spoznaji i spoznajnoj teoriji u Kritici čistoga uma. Te stavove Vuk-Pavlović je nerijetko kritizirao. Naime, smatrao je da je Kant u Kritici čistoga uma spoznaji i spoznajnoj teoriji namijenio neograničenu moć, da je spoznajnu teoriju zamijenio metafizikom, da je »Ding an sich« odredio kao jedino moguće određenje metafizičkog realiteta, te da je njegov, kako ga Vuk Pavlović naziva, »kopernikovski obrat« najbolje nazvati »ptolemejevskim«, jer Kant njime »kosmocentričnu filosofiju hoće da zamijeni egocentričnom.«
Međutim, Vuk-Pavlović nije uvijek kritizirao Kantove tvrdnje. Primjerice, izvijestio je da je u Kritici čistoga uma bio u pravu kada je tvrdio da su prostor i vrijeme oblici zora koji ne iskazuju »ništa o ‘stvari o sebi’«, a da je u Kritici praktičkog uma postojanje Boga ispravno odredio kao postulat čistog praktičkog uma.
This research gives an insight into the possibility of exploiting the one of the food industry's by-products - pressed hemp cake. The complete recovery of oil from pressed hemp cake was achieved. ...Residual oil that remained in cake after pressing was extracted with supercritical CO sub(2) by applying different process parameters. Optimal extraction conditions were determined using response surface methodology. Total pigment contents of the oils obtained were determined. Extraction pressure had the most significant influence on yield and pigment content of extracted hemp cake oil. Depending on the pressure, the chlorophyll a content ranged from 101.11 to 378.28 mg kg super(-1) and chlorophyll b from 65.14 to 189.78 mg kg super(-1), while total carotene content was in the range from 33.58 to 132.67 mg kg super(-1). The remaining oil in pressed hemp cake after supercritical CO sub(2) extraction was determined to be 0.56 plus or minus 0.08% and the defatted cake was rich in proteins and fibre. The complete recovery of oil from pressed hemp cake was achieved by applying supercritical CO2 extraction technique. The remaining defatted cake has a significant protein and fibre content which can be used further in other food processes, and according to that zero waste approach could be achieved.
U spisu o umijeću trgovanja, koji je dovršio 1458. godine i čiji sadržaj možemo doznati iz dosad pronađenih prijepisa koji su objavljeni u trima inačicama (Della mercatura et del mercante perfetto iz ...1573.; Il libro dell’arte di mercatura iz 1990.; Libro del arte dela mercatura iz 2009.), dubrovački renesansni mislilac Benedikt Kotruljević raspravljao je i o temama koje pripadaju području filozofije, posebice etici te filozofiji prava i politike. Naime, u spisu je uputio na stajališta grčkih filozofa (Pitagora, Sokrat, Diogen, Platon, Aristotel, Teofrast), rimskih filozofa (Ciceron, Seneka) i srednjovjekovnih filozofa (Augustin, Boetije, Avicenna, Hugo iz Svetog Viktora, Averroes, Toma Akvinac, Jean Buridan). U brojnim slučajevima uputio je i na naslove njihovih djela. Primjerice na djela koja su napisali Aristotel (De anima, Ethica Nicomachea, Politica), Ciceron (De senectute, De re publica), Seneka (Epistulae morales ad Lucilium), Augustin (De doctrina Christiana, De civitate Dei), Boetije (De consolatione philosophiae), Toma Akvinac (Summa theologiae, Commentum in quatuor libros Sententiarum magistri Petri Lombardi) te Jean Buridan (Quaestiones super octo libros Politicorum Aristotelis).
Stajalištima koja je preuzimao odfilozofa, točnije iz filozofskih izvora, Kotruljević je u spisu nasto-jao osnažiti svoje pouke o onakvu trgovanju koje će počivati na etičkim načelima, kao i pouke o tome da se trgovac uvijek mora pridržavati moralnih normi. Zato je raspravljao o, primjerice, odredbama vrline i pravednosti, kao i o trgovčevoj lukavosti, postojanosti, sreći, smirenosti, darežljivosti, umjerenosti, braku i bračnim dužnostima. Zapise o trgovanju koje će se temeljiti na etičkim postavkama i zapise o vrlinama koje moraju obilježavati trgovca, uvrstio je u svaku od četiriju knjiga, što neprijeporno doka¬zuje filozofsku orijentaciju spisa o umijeću trgovanja. Da bi potkrijepio svoj nauk, najčešće se oslanjao na stajališta koja je pripisivao Aristotelu i Tomi Akvincu, pri čemu je najupućeniji bio u sadržaj dvaju Tominih djela: u sadržaj Sume teologije i u sadržaj Tomina tumačenja četiriju knjiga Sentencija Petra Lombardskog.
Utjecajni Allgemeines Gelehrten-Lexicon (1750-1751) njemačkoga leksikografa Christiana Gottlieba Jochera (1694-1758) u svojem trećem svesku sadržava natuknicu o creskom renesansnom filozofu Frani ...Petriću (Franciscus Patricius, 1529-1597). U nastojanju da doznam kojim je podacima Jocher raspolagao i ustanovim kojim se podacima pritom poslužio, proučio sam izvore njegove natuknice o Petriću. Od devet izvora, koliko ih je popisao na kraju natuknice, njemački se leksikograf poslužio samo djelom Les Eloges des hommes savans Antoinea Teissiera iz 1683. godine i drugim izdanjem djela Dictionaire historique et critique Pierrea Baylea iz 1702. godine. Pritom ističem da podaci o Petriću uopće nisu uvršteni u najstariji i najmlađi od Jocherovih izvora: ni u djelo Elogia illustrium Belgii scriptorum Auberta Le Mirea iz 1602. godine, kao ni u jedan od 43 svezaka djela Memoires JeanPierrea Nicerona objavljenih u razdoblju od 1727. do 1745. godine. Preostalih pet izvora sadržavaju dragocjene podatke o Petriću, ali se Jocher njima nije poslužio. Primjerice, u svojem djelu Pinacotheca iz 1645. godine Gian Vittorio Rossi je najboljim Petrićevim djelom smatrao Paralleli militari, pri čemu nam je posredovao rečenicu u kojoj je Joseph Juste Scaliger pohvalio Petrića kao vojnoga teoretičara. Iacopo Gaddi nas je, a u drugom svesku djela De scriptoribus iz 1649. godine, izvijestio o sadržaju Petrićevih djela Della historia diece dialoghi i Della Poetica, dok je Lorenzo Crasso u svojem djelu Elogii d’huomini letterati iz 1666. godine zaključio da je Petrić, jer je u djelu Discussiones peripateticae nastojao srušiti peripatetičku filozofiju, pripremio put kojim su kasnije krenuli Pierre Gassendi i Rene Descartes. Engleski biograf Thomas-Pope Blount je, pak, u djelu Censura celebriorum authorum iz 1690. godine bibliografski obradio pet njemačkih izdanja Petrićeva djela Magia philosophica, a Niccolo Comneno Papadopoli je u djelu Historia gymnasii patavini iz 1726. godine donio podatke o dvojici Petrićevih profesora na studiju filozofije (Lazzaro Bonamico iz Bassana i Marco Antonio Passeri iz Genove), no zabilježio je i to da je Petrić u imenik Dalmatinaca bio dvaput upisan kao njihov Consiliarius. Uvid u Jocherove izvore osvjetljava nam njegov leksikografski rad, ali i otkriva putove kojima su se podaci o životu i djelu Frane Petrića probijali kroz biografske leksikone i srodna im izdanja. Osim izvora Jocherove natuknice o Petriću, u članku sam obradio i neke druge biografske leksikone te srodna im izdanja koji su također sadržavali podatke o Petriću, a objavljeni su u razdoblju od početka 17. do sredine 18. stoljeća. Nažalost, nijedna od pet dosadašnjih bibliografija o Petriću koje obrađuju jedinice od Petrićeva vremena do trenutka svojega objavljivanja ne sadrži bibliografske podatke o dvadesetak biografskih leksikona i srodnih im izdanja objavljenih u tom razdoblju. No, novu, odnosno šestu bibliografiju o Petriću ne bi trebalo izraditi samo zbog toga, nego i zbog toga što svih pet dosadašnjih bibliografija obiluje nepotpunim i netočnim bibliografskim jedinicama, kao i zbog toga što je u njima potpuno zanemarena metodološka ujednačenost u bilježenju jedinica. U skladu s tim, podatke iz pet dosadašnjih bibliografija o Petriću nužno je koristiti i pri eventualnoj izradi nove bibliografije: da bi nam poslužili kao podsjetnik na to kako se zahtjevan posao poput sastavljanja nečije bibliografije ne bi trebao i smio raditi.
BACKGROUNDTrichinellosis in Croatia posed a significant health concern during the 1990s, followed by a notable improvement in the epidemiological situation. However, in 2017, there was a resurgence, ...with 37 recorded cases in 3 outbreaks and 3 sporadic cases. The source of this epidemic was homemade meat products derived from wild boar meat, leading to 26 infections.METHODSAt the beginning of the outbreak and during the treatment of the patients, the medical and epidemiological records prepared throughout the investigation and over the course of patient treatment were reviewed. The recovery of the first-stage (L1) larvae from suspect meat products was achieved by artificial digestion. The molecular identification of the isolated larvae was performed by multiplex PCR. The molecular identification of the meat used to prepare the meat products was performed by real-time PCR assays.RESULTSThe epidemic started in early 2017. In total, 71 exposed persons were documented: 26 with clinical symptoms and 3 hospitalised in two cities in different counties. The L1 burden in three different meat products was from 5.25 to 7.08 larvae per gram (LPG), and T. spiralis was determined as the aetiological agent of the outbreak. The molecular and biological identification confirmed that implicated meat products were made solely from wild boar meat.CONCLUSIONSAlthough trichinellosis is no longer a frequent occurrence in Croatia, several cases are still registered nearly every year. Wild boar meat poses an important risk factor for human health if compulsory testing is not conducted before consumption, especially if the meat products are consumed without proper thermal processing.
