U totalitarnom komunističkom razdoblju znalo se protiv koga novinari vode bitku za slobodu medija. Na jednoj su strani bili oni koji su željeli objektivno, bez uobičajene ideološke lakirovke, pisati ...o svim društvenim zbivanjima, dok su drugoj bile rigidne i samodovoljne političke strukture. Kako se kriza u jugoslavenskoj državi produbljivala, jednostranačka je stega popuštala, da bi istodobno jačala i medijska neovisnost. Bio je to nezaustavljiv proces. Nesporno je da je najšira javnost posljednjih godina jugoslavenske federacije mnogo više vjerovala novinarima nego političkim dužnosnicima. Bilo je to „zlatno doba“ hrvatskih tiskovina, praćeno i visokim nakladama, kao i rastućom gledanošću i slušanošću elektroničkih medija, makar su se oni sporije oslobađali političkog zagrljaja.
Umjesto daljnjeg širenja medijskih sloboda, u neovisnoj se Hrvatskoj, dijelom i zbog ratnih okolnosti, dogodio svojevrsni korak unatrag. Tuđmanova je autoritarnost imala za posljedici jačanje pritiska na medije u državnom vlasništvu, da bi istodobno liberalizacija tržišta dovela do bujanja senzacionalističkog i agresivnog „žutog“ tiska, koji je rušio sve etičke norme. Snažno se sukobljavaju desni i lijevi medijski radikalizam, da bi raspad novinske kuće Vjesnik dovelo i do gašenja nekih od ključnih informativno-političkih glasila, kao i svih omladinskih listova. Shodno tome, novinari i njihove redakcije počele su se polarizirati na „režimske“ i „oporbene“, iako su u tome mahom bili važniji materijalni interesi.
Ni prelazak u demokratsko ozračje nije donio kvalitativni medijski iskorak. Štoviše, hrvatski su mediji tu definitivno izgubili svoju vjerodostojnost. Njih više ne kontroliraju političke elite, što je samo po sebi vrlo pozitivno, no to nije dovelo do širenja medijskih sloboda. Pravi vladari medija, gotovo nedodirljivi za kritička promišljanja, postali su oglašivači. Posebno je to došlo do izražaja u okolnostima drastičnog pada naklada većine tiskovina i stalnog rasta broja koncesija u televizijskoj i radijskoj domeni, kao i bujanja internetskih portala. Logična je posljedica toga i potpuna komercijalizacija medija, uz daljnje slabljenje profesionalnog i socijalnog statusa novinara.
During the totalitarian communist period it was clear against whom the journalists were fighting the battle for freedom of the press. On one side were those who wanted to objectively, without the ...usual ideological embellishment, write about all social processes, and on the other were the rigid and self-sufficient political structures. As the crisis in Yugoslavia deepened, one-party discipline softened, which simultaneously led to the growth of independence of the media. It was an unstoppable process. It is undisputed that the general public in the late years of the Yugoslav federation trusted the journalists more than its political officials. It was “the golden age” of Croatian newspapers, accompanied by the high print runs. The electronic media ratings were also rising, although they experienced a slower process of breaking free from the political embrace. However, the independent Croatia, partly due to the war, experienced a kind of a step back when it came to freedom of the media. Tudjman’s authoritarianism resulted with a strengthening pressure on the state-owned media, and simultaneously liberalization of the market led to a proliferation of sensational and aggressive “yellow” journalism, which was no stranger to breaking all ethical norms. There was a strong clash between the right and left media radicalism, and the dissolution of the press company Vjesnik meant an end for some of the key political news magazines, as well as all youth magazines. Consequently, journalists and their editorial boards have begun to polarize between “the regime” and “the opposition”, although in fact material interests were largely more important than the ideological differences. The transition to a democratic atmosphere also didn’t lead to a qualitative media breakthrough. In fact, the Croatian media have definitely lost their credibility. They are no longer controlled by the political elite, which in itself is very positive, but that hasn’t broadened the freedom of the media. The true rulers of the media have become advertisers, almost untouchable for any criticism. This is particularly evident in the circumstances of a drastic decline in circulation of most newspapers and continuous growth in the number of concessions in the television and radio domain, as well as the proliferation of Internet portals. The logical consequence is a complete commercialization of the media, and the professional and social status of journalists is continuously weakening.
During the totalitarian communist period it was clear against whom the journalists were fighting the battle for freedom of the press. On one side were those who wanted to objectively, without the ...usual ideological embellishment, write about all social processes, and on the other were the rigid and self-sufficient political structures. As the crisis in Yugoslavia deepened, one-party discipline softened, which simultaneously led to the growth of independence of the media. It was an unstoppable process. It is undisputed that the general public in the late years of the Yugoslav federation trusted the journalists more than its political officials. It was “the golden age” of Croatian newspapers, accompanied by the high print runs. The electronic media ratings were also rising, although they experienced a slower process of breaking free from the political embrace.However, the independent Croatia, partly due to the war, experienced a kind of a step back when it came to freedom of the media. Tudjman’s authoritarianism resulted with a strengthening pressure on the state-owned media, and simultaneously liberalization of the market led to a proliferation of sensational and aggressive “yellow” journalism, which was no stranger to breaking all ethical norms. There was a strong clash between the right and left media radicalism, and the dissolution of the press company Vjesnik meant an end for some of the key political news magazines, as well as all youth magazines. Consequently, journalists and their editorial boards have begun to polarize between “the regime” and “the opposition”, although in fact material interests were largely more important than the ideological differences.The transition to a democratic atmosphere also didn’t lead to a qualitative media breakthrough. In fact, the Croatian media have definitely lost their credibility. They are no longer controlled by the political elite, which in itself is very positive, but that hasn’t broadened the freedom of the media. The true rulers of the media have become advertisers, almost untouchable for any criticism. This is particularly evident in the circumstances of a drastic decline in circulation of most newspapers and continuous growth in the number of concessions in the television and radio domain, as well as the proliferation of Internet portals. The logical consequence is a complete commercialization of the media, and the professional and social status of journalists is continuously weakening.
Grad i općina Koprivnica sve do travnja 1971. nisu bili aktivnije uključeni u reformski pokret Hrvatskog proljeća. Partijsko je vodstvo bilo na rigidnoj dogmatskoj liniji i u potpunosti je ...kontroliralo lokalni tjednik Glas Podravine i Radio Koprivnicu. Izvjesnu je promjenu donio posjet Savke Dabčević-Kučar Podravki, koji je imao za posljedicu upućivanje telegrama podrške proljećarskom vodstvu. S tim događanjima koincidira i pokretanje omladinskog lista Susreti. Iako su tiskana samo tri broja, Susreti su uznemirili koprivničku javnost otvaranjem niza političkih i socijalnih tema te svjetonazorskih tabua, a otvoreno su se sukobljavali i s partijskim dužnosnicima. Stjecajem političkih okolnosti, Koprivnica je u rujnu 1971. bila središnje mjesto turneje jugoslavenskog predsjednika Tita po sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koja je trebala dokazati da tu nema »nacionalizma i šovinizma«. Posjet je bio masovan i pomno organiziran do najsitnijih detalja pa je privremeno promijenio Titov stav prema proljećarima. No, u Koprivnici je samo koji tjedan kasnije krenuo otvoreni obračun sa susretovcima, koji su zadugo uklonjeni iz javnosti. Na sjednici saveznog partijskog vodstva u Karađorđevu protiv proljećara se okrenuo i najutjecajniji koprivnički dužnosnik Pavle Gaži, tako da je grad u nekoliko narednih godina u političkom i medijskom smislu proživljavao svoja »olovna vremena«.
Grad i kotar Koprivnica tek od kraja 1950. godine dobivaju svoje stalno glasilo Glas Podravine. Pokrenut zbog izbornih potreba vladajuće Komunističke partije, taj je lokalni list najprije bio ...povremenik, zatim dvotjednik i od listopada 1953. tjednik. U tom ga razdoblju nisu uređivali i pisali profesionalni novinari, već partijski dužnosnici i aktivisti, koji nisu poštivali temeljna zanatska pravila, već su preko njega ostvarivali svoje političke ciljeve. Unatoč tome, list je zbog brojnih informacija s terena, žestokih komentara i reagiranja čitatelja bio pouzdano ogledalo političkih, socijalnih, gospodarskih i kulturnih prilika, ponajprije obilježenih jednoumljem, masovnom represijom i općom neimaštinom. Stanovništvo je velikim dijelom živjelo od poljoprivrede, koja je bila devastirana neuspjehom prisilno formiranih seljačkih radnih zadruga, a industrija je bila tek u povojima. U trgovinama je manjkao gotovo cjelokupni asortiman, uključujući i ono najvažnije – kruh, sol, šećer i sve vrste energenata. Krivcima su za takvo stanje isključivo proglašavani »protunarodni elementi«. Zato je list povremeno sličio bizarnom spoju crne kronike, gdje su nabrajane zatvorske kazne i ideološka skretanja, i propagandističkog biltena u kojem su građanima poljuljanih ideala davane upute kako ostati na proklamiranom revolucionarnom putu.
U Koprivnici je u rujnu 1945. obnovljeno izlaženje međuratnog tjednika Podravske novine. Nakladnik lista bila je gradska Narodna fronta, a projekt su vodili predsjednik gradskog Narodnog odbora Ivan ...Paprila i tiskar Valko Loborec, članovi KPH, dok je glavninu tekstova pisao dotad jedini koprivnički profesionalni novinar Dušan Ožegović. Oni su imali važnu ulogu i u predratnim Podravskim novinama, pa su vlastima predstavljali garanciju da će list zadovoljiti čitalačku publiku, ali i da će vjerno slijediti liniju Partije i njenog političkog partnera HRSS-a. Glavni je zadatak lista bila politička priprema građana na predstojeće parlamentarne i lokalne izbore, ali i prozivanje, po potrebi i prokazivanje, švercera, špekulanata i ostalih stvarnih i potencijalnih »narodnih neprijatelja«. Unatoč visoke ideologiziranosti na rigidnoj partijskog liniji, list je zahvaljujući Ožegovićevom zanatskom umijeću, vezanom za standarde građanskog novinarstva, i iznimno vrijedan izvor informacija o tegobnom življenju u poslijeratnoj Koprivnici, kad su nedostajali i osnovni prehrambeni proizvodi, odjeća i ogrijev. Unatoč vrlo uvjerljive pobjede na izborima, vlasti nisu bile zadovoljne osvojenim postotkom glasova, što je bio i uvod u ukidanje lista u veljači 1946., a kao formalni je razlog navedena nestašica novinskog papira.
Rijeka Drava, često i zbog dotoka velikih količina vode iz svoje pritoke Mure, stoljećima je poplavljivala prostore koprivničke i đurđevačke Podravine. U posljednjih pola stoljeća zabilježene su tri ...poplave katastrofalnih razmjera. Dvostruka je poplava bila 1965., gotovo isti se scenarij ponovio 1966., a po razmjerima šteta u kolektivnom je pamćenju posebno mjesto dobilo izlijevanje Drave 1972. Tada se pod vodom našlo tridesetak podravskih naselja, uključujući i dijelove Koprivnice, oko 11.000 hektara poljoprivrednog zemljište, a uništeno je ili oštećeno više stotina stambenih i gospodarskih objekata te brojne prometnice i mostovi. Evidentirana je šteta bila desetak puta veća od one iz prethodnih poplava. Razorne su poplave dovele do intenziviranja gradnje nasipa, što je smanjilo opasnost od poplava, iako je Drava u još nekoliko navrata opasno zaprijetila. Konačno je rješenje kontrole vodostaja te rijeke bio sustav dravskih hidroelektrana, ali projekti koji su se odnosili na koprivničku i đurđevačku Podravinu iz niza razloga nisu realizirani.
Rad se u osnovi bavi medijskom slikom Šoderice u 1980-im godinama, ali objašnjava i okolnosti razvoja tog kupališnog izletišta krajem 1970-ih i početkom 1990-ih godina. Jezero udaljeno samo 15-ak ...kilometara od Koprivnice trebalo je, naime, prema zamislima općinskih vlasti prerasti u jedan od važnijih kontinentalnih turističko-rekreacijskih centara, koji bi sezonu proširio na veći dio godine. Iako je dosta investirano u ugostiteljske objekte i sportske sadržaje, kao i uređenje plaža, planovi su se pokazali nerealnima. Jezero nikad nije dobilo prave hotelske kapacitete, a nije uspjelo riješiti niti većinu infrastrukturnih problema, od pitke vode i kanalizacije pa do čišćenja plaža i efikasne zaštite od komaraca. U razdoblju od desetak godina promijenile su se i četiri organizacije i tvrtke koje su se bavile gospodarenjem Šodericom: Turistički biro, Grozd, SIZ fizičke kulture i Turističko društvo Koprivnica. Već je i to dovoljno govorilo o tome da nije bilo moguće pronaći model dugoročnog i stabilnog financiranja toga popularnog izletišta, u koje je u vrućim ljetnim vikendima dolazilo i do 20-ak tisuća kupača. Lokalni tjednik Glas Podravine redovno je pratio sve što se događa na toj »podravskoj rivijeri«, afirmirajući sve akcije koje su inicirane za povećanje turističkog prometa, ali nije propuštao upozoriti na ozbiljne propuste u realizaciji tih ideja.
O omladinskom listu "Polet" desetljećima je pisano samo prigodničarski, a ozbiljnije je analiziran jedino znatan utjecaj lista na hrvatska i jugoslavenska alternativna kulturna zbivanja. Potpuno je ...zanemarena politička dimenzija lista. "Polet" je pokrenut kao aktivistički projekt omladinske organizacije, koji je komunističke ciljeve i vrijednosti trebao približiti mladima na popularniji način. List, dakle, nije bio izraz spontanog mladenačkog političkog bunta, već je to postajao samo u
razdobljima kada se otimao političkoj kontroli. Autor je rekonstruirao mehanizme kojima je omladinsko rukovodstvo, ali i ono partijsko, krojilo uređivačku i kadrovsku politiku u "Poletu". Pritom je zaključio da se na list ne može primijeniti teza da se u kasnom socijalizmu politički pritisak na medije iz godine u godinu linearno smanjivao. Suprotno tome, Titov je odlazak ojačao dogmatske snage, tako da se baš na "Poletovu" primjeru uočava u kojoj je mjeri taj proces bio kontroverzan
i slojevit. Liberalizacija je ubrzana tek u drugoj polovici 1980-ih godina,
kad omladinska glasila iz objektivnih političkih razloga gube na važnosti.
