Autorica u svojoj studiji istražuje izvore poetičke filozofije creškog renesansnog filozofa Frane Petrića (Franciscus Patritius, Cres, 1529 - Rim, 1597), posebice kroz nekoliko zasebnih tematskih ...cjelina obuhvaćenih Petrićevim komentarima, raspravama i dijalozima koji pripadaju ranijem razdoblju njegova formiranja od 1553. do 1577. g.: rasprava o pjesničkim zanosima (Discorso della diversitii de' furori poetici), tumačenje Petrarkinog soneta (Lettura sopra il sonetto del Petrarca »La gola, e 'I sonno, e I'ociose piume«), komentar rima L. Contilea (Le rime di Messer Luca Contile ... ), ljubavna filozofija (L 'amorosafilosofia), dijalog o poljupcu (Il Delfino overo del bacio).
Analizirajući temeljne postavke i značajke Petrićeve teorije pjesništva i književne kritike, njegovu teoriju zanosa, fenomen pjesničkog talenta, odnos pjesništva i filozofije, te neke aspekte Petrićeve filozofije lijepog i ljubavi (filozofski, teološki, književni, ali i psihološki i biološki), autorica utvrđuje sastavnice njegova mišljenja koje duguje bogatom filozofskom i teološkom nasljeđu, hermetičkom, antičkom, srednjovjekovnom kršćanskom mišljenju i, najposlije, korespondencije (ali i razlike i posebnosti) s poetikološkim i estetičkim teorijama njegova vremena (T. Thsso, G. Bruno i dr.), posebice s renesansnim neoplatonizmom i petrarkizmom.
Autorica konačno ukazuje na one koncepcije po kojima ova djela, ne uvijek i u svemu izvorna i nova, ostaju značajna za Petrićevo kasnije sustavno bavljenje teorijom pjesništva (Della Poetica) i suodrediva budućemu književnoteorijskom i filozofskom mišljenju.
Ivanu Fochtu - In memoriam Schiffler, Ljerka
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine,
12/1992, Letnik:
18., Številka:
1-2 (35-36)
Web Resource
U referatu održanom 1988. g. u Parizu, na VI. simpoziju o hrvatskoj kulturi Sveučilišta Sorbonne, na temu »Hrvati i islam od ranoga srednjeg vijeka do 18. stoljeća«, pokazano je 'kako se u ...višeslojnosti filozofskog nasljeđa hrvatskih mislilaca-humanista razdoblja renesanse očituje dijalog s izvanevropskom, konkretno arapsko-islamskom duhovnom baštinom. Ta je baština, kao duhovna škola, nezaobilazna u svakom pokušaju povijesnoznanstvenoga pristupa spomenutoj problematici, sastavnica razvoja evropske znanosti i filozofiije, a u funkciji povijesti renesansnog aristotelizma, viitalno prisutna u središnjim filozofskim problemima djela naših erudita, polihistora, baštinika različitih misaonih tradicija. Kroz prijepise, prijevode, komentare i konfrontiranja, primjeren je govor o afirmativnom odnosno negativno-kritičkom odnosu spram djela Komentatora, a kroz to u cjelini i s recepcijom temeljnih djela islamsko-arapske provenijencije u korpusu hrvatske filozofske misli. Nizom primjera prirodnofilozofijskih djela autora kao što su Hermanus Dalmata, Janus Pannonius, Nikola Nalješković, Antun Medo, Juraj Dubrovčanin, Nikola Gučetić, Frane Petrić i drugi, razloženo je kako se problematiziraju ključni sadržaji pojedinih disciplina (metafizika, gnoseologija, moralna filozofija, kozmologija, ontologija, epistemologija), zahvaljujući otvorenosti i prijemčivosti koje karakteriziraju opuse spomenutih ličnosti, osiguravajući im trajno mjesto u horizontu evropskog filozofijskog dijaloga.
Filozofijsko nastojanje Alberta Bazale Schiffler, Ljerka
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine,
12/1988, Letnik:
14., Številka:
1-2 (27-28)
Paper
Odprti dostop
Cjelokupno Bazalino djelo i djelovanje, na području filozofije, književnosti i prosvjete, povijesno filozofijski je moguće postaviti i razmotriti kao vid i refleks filozofijskog nastojanja. U toj, po ...našemu mišljenju, središnjoj kategoriji, koncentrirana je Bazalina spoznajnoteorijska, aksiološka i kulturno-filozofijska spekulacija, njegova shvaćanja o umjetnosti, znanosti, književnosti, kulturnoj politici i religiji.
Filozofijsko nastojanje, kako ga poima Bazala, različito je od filozofije, ono jest izvor filozofiranja i iskonska težnja samog ljudskoga duha. Ono je u funkciji života i izraz je-cjelokupnoga iskustva. Konačno, istovjetno je životnom osjećaju. Zaokupljen prije svega pitanjem mogućnosti realizacije zadaće filozofije u povijesti ljudskog mišljenja, Bazali je filozofijsko nastojanje izraz duhovnog bića čovjeka, i kao takvo, faktor integracije i humanizacije, pogađajući samu bit ideje istinske filozofije i čovjeka kao kulturno-povijesnog bića. Konačno, u toj se centralnoj Bazalinoj koncepciji pomiruju eros i logos, apolonijsko i dionizijsko, doživljaj i misao, ono se očituje u umjetnosti jednako kao i u pravu ili religiji, postajući, njegovim terminima, duhovni svoživot, točnije njegov oblik i sadržaj.
