The article discusses the question of the relationship of the Protestant theologian Karl Barth towards Roman Catholicism. It focuses on the period of Barth’s occupation as a part-time professor at ...the Department of Reformed Theology at the University of Göttingen. It is a formative period both for Barth’s theology as a whole, as well as for his relationship towards Roman Catholicism. The article presents the genesis of Barth’s interest in Roman Catholicism by placing it in the context of his dealing with Protestant theology itself and its history, or pre-history in the theology of the Middle Ages. The article shows how Barth’s attitude towards Roman Catholicism changed – from understanding Roman Catholicism as a kind of »heresy« similar to New Protestantism, to understanding Roman Catholicism as a form of theology and ecclesiastics whose, although problematic understanding of the possibility of the Word of God in the discourse of the Church, can become a critical stimulus to Protestant theology and ecclesiastics in search for its partially obscure identity.
Ovaj rad istražuje implikacije trinitarne teologije križa Jürgena Moltmanna na ekleziologiju. Prema Moltmannu, hijerarhijski model Crkve nastao je na temeljima antičkog koncepta Boga, što Moltmann ...naziva monarhijski monoteizam. Umjesto u monarhijskom monoteizmu, zajedništvo Crkve Moltmann utemeljuje prema modelu perihoretskog zajedništva triju božanskih osoba, u kojemu nema privilegija niti podređivanja, te koje je otvoreno čovjeku, uvodeći ga u zajedništvo s Trojedinim Bogom te u međusobno zajedništvo. Iako smatra da je model Crkve kao zajednice jednakopravnih primjereniji od hijerarhijskog, pitanje ustroja za Moltmanna je u konačnici sekundarno. U fokusu ekleziologije ne treba biti ustroj Crkve, već njezina misija, shvaćena unutar okvira missio Dei, kao eshatološkog gibanja koje polazi od Boga te pronalazi cilj u dovršetku svega stvorenja. Shvatimo li Crkvu na ovaj način, kao zajednicu kojoj nije svrha širenje Crkve, već širenje Kraljevstva, te uzmemo li u obzir da eshatološko Kraljevstvo uključuje sve ljude, sva bića i samu zemlju, otvara se golemi ekumenski potencijal te prostor za dijalog s drugim religijama, kao i (sekularnim) društvom u cjelini.
This paper explores the ecclesiological implications of Jürgen Moltmann’s trinitarian theology of the cross. According to Moltmann, the hierarchical model of the Church was formed on the basis of the Hellenistic philosophical concept of God, which Moltmann calls monarchical monotheism. Instead of monarchical monotheism, Moltmann bases the unity of the Church according to the model of the perichoretic unity of the three Divine Persons, which acknowledges no privileges or subjugation, and which is open to humankind, leading it into communion with the Triune God and with each other. Although he holds that a community of equal individuals is a more appropriate model of the Church than a hierarchical one, the question of the Church’s organization is, for Moltmann, ultimately a question of secondary importance. The focal point of ecclesiology should not be the organization of the Church, but its mission, understood within the wider framework of mission Dei, an eschatological movement that begins with God, and finds its goal in consummation of all creation. If we perceive the Church in this manner, as a community whose purpose is not the expansion of the Church, but the expansion of the Kingdom, and if we also take into account that the eschatological kingdom includes all people, all beings, and the earth itself, then this opens up a vast ecumenical potential and a space for dialogue with other religions, as well as the (secular) society as a whole.
Trinitarna teologija križa Jürgena Moltmanna preispituje i, mogli bismo reći, korigira tradicionalan nauk o Trojedinom Bogu. Boreći se s nizom kristoloških hereza, teolozi prvih stoljeća kršćanstva ...morali su obraniti Kristovo božanstvo, no istovremeno objasniti kako je pritom i dalje moguća vjera u jednoga Boga. Kako bi se ovo postiglo, kao polazište su uzeli monoteizam, te su u njega naknadno nastojali uklopiti biblijsko svjedočanstvo o Ocu, Sinu i Duhu. Ovime je teologija stare Crkve uspješno odoljela triteizmu i arijanizmu, ali ne i Sabelijevu modalizmu. Umjesto od ideje monoteizma, Moltmann će krenuti obrnutim smjerom, te kao polazište uzeti biblijsko svjedočanstvo, koje pak svoj vrhunac ima na križu, da bi s te pozicije progovorio o Božjoj naravi. Budući da je mjesto na kojemu se Bog objavio križ Isusa Krista, nije primjereno o Bogu govoriti kao o jednoj, nepokretnoj, apatičnoj naravi, koja egzistira u tri osobe, već je pojam kojim se, prema Moltmannu, adekvatno mogu izraziti odnosi među osobama Trojstva perihoreza. Isusova patnja i smrt na križu pritom nije događaj u kome je patila samo ljudska narav, dok je božanska ostala nedirnuta, nego je to događaj odnosa između osoba Trojstva, konstitutivan za te osobe. Iskustvo križa novost je i za samog Boga unutar Trojstva, a jedino je u zajedništvu s takvim Bogom – koji u sebe preuzima muku, ostavljenost i potonuće stvorenja – moguće i spasenje tog istoga stvorenja.
Jürgen Moltmann’s trinitarian theology of the cross rethinks and, in a manner, corrects the traditional doctrine of the Trinity. While combating various Christological heresies, the theologians of the early church had to defend Christ’s divinity, while at the same time explain how it is still possible to believe in one God. In order to achieve this, they chose philosophical monotheism as their starting point, in order to then find a way to conform to it the Biblical testimony of the Father, Son, and Spirit. This allowed the early church theologians to resist the heresies of triteism and arianism, but not the modalism. Instead of starting from monotheism, Moltmann takes the reverse course, and begins his thinking with the biblical testimony, which reaches its apex on the cross of Christ, in order to then speak about the nature of God. Since the locus of God’s revelation is the cross of Christ, the traditional concept of God, as an immovable, apathetic substance, which exists in three persons, does not match the Christian God. For this reason, according to Moltmann, the proper way of describing the relations between the persons of the Trinity is perichoresis. Jesus’ suffering and death on the cross is not an event where only the human nature was affected, while the divine nature remained untouched, but an event of relationship between the persons of the Trinity, constitutive for those persons. The experience of the cross represents, even for God within the Trinity, something new. Only in communion with such a God – who takes upon himself the suffering, forsakenness and sinking into nothingness – salvation of man and creation is possible.
Iako se Sveto pismo nalazi u temeljima kršćanstva te time čini i osnovu za zajedništvo kršćana, tematika je Svetog pisma u kršćanskoj teologiji opterećena nizom prijepornih pitanja. To se osobito ...odnosi na zapadnu kršćansku teologiju, odnosno na dijalog između rimokatolika i protestanata, gdje je jedno od najprijepornijih pitanja vezanih uza Sveto pismo ono o odnosu između Pisma i tradicije. U ovom se radu nastoji izložiti povijesna geneza ove problematike. Autorica tako započinje razmatranjem pojma predaje u razdoblju ranoga kršćanstva, osvrćući se pritom osobito na pojam i značenje usmene predaje te na proces prelaska usmene predaje u pisani oblik. Potom se tematizira razumijevanje odnosa između Pisma i tradicije Crkve (koja u Crkvi živi i nakon pisanog fiksiranja svjedočanstva prvotnih svjedoka) tijekom razdoblja patristike i srednjega vijeka. Pritom se daje poseban osvrt na pomake do kojih u ovom pitanju dolazi u kasnome srednjem vijeku. Nakon toga pozornost se posvećuje raspravi o odnosu između Pisma i tradicije koja se razvila u vrijeme reformacije i rimokatoličke obnove. Tu se, kada je riječ o teologiji reformacije, osobita pozornost posvećuje stajalištima vodećih reformatora kao i izričajima koji se o ovoj problematici mogu pronaći u luteranskim vjeroispovjednim spisima. Kad je pak riječ o rimokatoličkoj teologiji, izlaže se i analizira nauk Tridentskog koncila. Ukratko se daje osvrt i na ekleziološke posljedice reformacijskog odnosno rimokatoličkog poimanja odnosa između Pisma i tradicije. U zaključnom se dijelu rada autorica osvrće na perspektivu koju je ovo pitanje zadobilo u suvremenoj eri ekumenizma.
U radu se tematiziraju osnovne postavke koje su ključne za genezu i razumijevanje reformacijskog načela sola scriptura. Pozornost se najprije posvećuje crkveno-povijesnoj situaciji, situaciji u ...kasnosrednjovjekovnoj pobožnosti, odnosno egzistencijalnoj vjerničkoj situaciji u kasnom srednjem vijeku. Kritički se osvrće na glavna obilježja pučke pobožnosti u kasnom srednjem vijeku. Reformaciju se pritom prikazuje kao pokret koji je u svome velikom dijelu i sam proizašao iz težnje kasnosrednjovjekovnog čovjeka da zadobije Božju milost, ali u isto vrijeme i kao pokret koji je tu težnju postupno artikulirao na drugačiji, sebi svojstven način. U kontekstu ove „drugačije artikulacije“, pri čemu je reformacija dijelom nasljedovala i kasnosrednjovjekovni pokret devotio moderna, promatra se i nastanak principa sola scriptura. U radu se nadalje razmatraju i otvorena pitanja koja postavlja, odnosno ostavlja reformacijsko geslo sola scriptura. Pokazuje se kako se primjereno razumijevanje reformacijskog principa sola scriptura nalazi u permanentnom izazovu balansiranja te svojevrsnom „škripcu“ između triju opcija u odnosu prema Bibliji: prema biblicizmu i/ili biblijskom fundamentalizmu koji se na poseban način razvio unutar protestantizma, prema rimokatoličkom pristupu koji, nadovezujući se na dio srednjovjekovne teološke tradicije, zastupa stav o tome da je mjerodavno tumačenje Biblije pridržano Crkvi, odnosno crkvenim autoritetima i u prošlosti (Tradicija) i u sadašnjosti (papa, odnosno crkveno učiteljstvo) te prema zanesenjačkom, odnosno tzv. švermerskom pristupu koji, također se nadovezujući na određene srednjovjekovne tradicije, karakterizira pozivanje na direktno svjedočanstvo Duha Svetoga u ljudskoj unutrašnjosti kao sredstva prenošenja Božje objave te njezina mjerodavnog tumačenja.
Članak razmatra pitanje komplementarnosti rimokatoličke i protestantske teologije i duhovnosti. U članku se reformaciju najprije smješta u kontekst kasnosrednjovjekovnih pokreta obnove, a zatim se ...nastoji opisati njezinu posebnost. Pažnja se pridaje reformacijskim nastojanjima te očekivanjima da se sporna te u ono vrijeme još dobrim dijelom i otvorena pitanja riješe u dijalogu, posebice reformatorskim apelima za sazivanje slobodnoga ekumenskog koncila pri čemu se reformatori nadovezuju na koncilijarističku tradiciju. U članku se nastoji pokazati da se, premda su se u vrijeme reformacije nastojanja za rješavanjem spornih pitanja u okviru dijaloga pokazala neuspješnima, obnova u zapadnom kršćanstvu ipak dogodila i to u vidu više zasebnih i odvojenih obnova. I to kako u onom dijelu kršćanstva koji je slijedio impulse reformacije tako i u onom dijelu koji je ostao privržen Crkvi pod vodstvom pape u Rimu. U članku se nadalje tematizira činjenica da povijest zapadnog kršćanstva nakon reformacije svjedoči o međusobnoj upućenosti te međusobnoj povezanosti rimokatoličkoga i protestantskoga konfesionalnog identiteta, premda se njihov razvoj događao s različitim impulsima, naglascima, smjerovima i dometima te je vrlo često praćen teološkim izričajima koji podvlače razgraničavanje od druge ’strane’. O tome najupečatljivije govori važan dio istih tema kojima se stoljećima bavilo na objema ’stranama’, a s kojima je otpočeo i suvremeni ekumenski dijalog. U članku se autorica osvrće i na pitanje nadopunjavanja, odnosno komplementarnosti rimokatoličanstva i protestantizma proizašlog iz reformacije, a koje je određeno kako dometima tako i granicama pred kojima se našao suvremeni ekumenski dijalog.
Rad predstavlja osnovne crte teologije križa u teološkom opusu Martina Luthera (1483.-1546.). Polazi se od toga da teologija križa nije Lutherov teološki domišljaj, nego je Luther preuzima od ranije ...kršćanske tradicije i na sebi je svojstven način radikalizira. U radu se stoga ukazuje na začetke teologije križa u Novom zavjetu te posebice u Pavlovim spisima. Predstavljaju se pokreti u povijesti Crkve prije Luthera za koje je teologija križa bila bitna inspiracija i odrednica, pri čemu se posebnu važnost pridaje kasnosrednjovjekovnomu pokretu mistike patnje te kasnosrednjovjekovnomu pokretu devotio moderna. Potom se postavlja pitanje o Lutherovoj recepciji dotadašnje tradicije teologije križa, odnosno o njezinu značenju kod Luthera. Ukazuje se na Lutherovo suprotstavljanje teologije križa (theologia crucis) i tzv. teologije slave (theologia glorie), odnosno na Lutherovo razumijevanje teologije križa kao načela teološke epistemologije. Postavlja se pitanje o Lutherovoj dosljednosti u provedbi njegova programa teologije križa. Pritom se pažnja pridaje kritici Lutherove „poštede“ tradicionalne metafizike onako kako je ona artikulirana u djelu Jürgena Moltmanna.
The article presents a basic outline of the theology of the cross in the theological works of Martin Luther (1483-1546). We commence with the fact that the theology of the cross is not Luther's theological invention, but rather that he adopted it from earlier Christian tradition and, in his own particular way, radicalized it. The article therefore brings to our attention the beginnings of the theology of the cross in the New Testament, particularly in Paul's writings. Various movements in the history of the Church before Luther are portrayed for which the theology of the cross was an important inspiration and determinant. Special emphasis is placed on a movement of the late medieval period, namely, the mysticism of suffering and also the late medieval movement devotio moderna. Furthermore, the issue is raised of Luther's reception of the tradition of the theology of the cross up until his time, or rather of its significance to Luther. The authors point out Luther's opposition to the theology of the cross (theologia crucis) and the so-called theology of glory (theologia glorie), that is to say, Luther's grasp of the theology of the cross as a principle of theological epistemology. Luther's consistency in implementing his program of the theology of the cross is questioned, and accordingly, attention is drawn to Luther's „insufficient criticality“ of traditional metaphysics such as it is articulated in the work of Jürgen Moltmann.
Članak odgovara na pitanje o značenju konkretne povijesne osobe Isusa iz Nazareta u teološkom opusu Martina Luthera. Polazi se od problematike Lutherovih mladenačkih duhovnih previranja te ih se ...sagledava u kontekstu Lutherova osobnog duhovnog puta te u širem kontekstu duhovnih previranja karakterističnih za Lutherovu epohu. U obzir se uzimaju okolnosti specifične za Lutherovu biografiju te njegovu duhovnu formaciju kao i šire odrednice kasnosrednjovjekovne religioznosti te povijesti Crkve i društva bitne za genezu Lutherova duhovnog profila. U tom se smislu osvrće na Lutherove autobiografske zapise, na ars moriendi, pokret mistike patnje te pokret devotio moderna. Nastoji se uočiti specifičnost Lutherova odgovora na egzistencijalna pitanja s kojima je bio suočen, kako on osobno tako i njegovi suvremenici. Pažnja se pridaje problematici vezanoj uz indulgencije te Lutherovu sukobu s crkvenim autoritetima koji je započeo u kontekstu Lutherova bavljenja problematikom indulgencija.
U članku se upozorava i na neprimjerenost pridavanja centralne uloge sporu oko indulgencija u genezi Lutherove reformacijske misli te se pokazuje kako je Luther preko kritike prakse indulgencija ubrzo zašao u delekosežniji spor s tadašnjim crkvenim autoritetima. Ovaj je spor, koji je kritiku indulgencija ubrzo ostavio po strani, vodio artikulaciji ključne teme za razumijevanje kako Lutherove teologije tako i teologije reformacije uopće: teologije križa. Lutherovu teologiju križa kvalificira se kao onu koja polazi od objave Boga u konkretnom patećem čovjeku Isusu iz Nazareta, a time od toga da se spasenje događa upravo u konkretnoj stvarnosti. Kao takva Lutherova je teologija križa shvaćena kao kritika neautentičnih pristupa stvarnosti čija je bit u konačnici bijeg iz stvarnosti te odvraćanje lica od situacije čovjeka patnika. Lutherovu teologiju križa promatra se u njezinu kontinuitetu s pokretima u povijesti Crkve koji su naglašavali konstitutivnost za kršćansku vjeru konkretne povijesne osobe Isusa Nazarećanina te njegova cjelokupnog puta prema križu.
Povrh toga, iznose se novi elementi koje je u dotadašnju tradiciju teologije križa unio upravo Luther, nastojeći, u stanovitom smislu dosljednije nego pojedini pokreti u povijesti Crkve koji su mu prethodili te na koje se nadovezivao, teologiju križa primijeniti na sva područja teologije i crkvenog života. Lutherova teologija križa pritom se predstavlja kao kritika Lutheru suvremene teologije Rimske crkve i to utoliko ukoliko ova autoritetu patećeg čovjeka Isusa iz Nazareta kao istovrijedan postavlja autoritet Crkve odnosno njezine hijerarhije. Jednako tako, Lutherova teologija križa predstavljena je i kao kritika budućeg razvoja protestantske teologije i pobožnosti, kakav se primjerice dogodio u okviru protestantskog biblicizma.
U zaključnom dijelu članka kratko se ukazuje na potencijal teologije križa koji u samom Lutherovu opusu nije došao do izražaja. Riječ je o mogućnosti da se teologija križa profilira kao sustavna kritika neautentičnih pristupa stvarnosti te time svake vrste podjarmljivanja čovjeka ignoriranjem njegove stvarne situacije, a čiji domet daleko nadilazi okvire kritike Lutheru suvremene teologije i Crkve.
PDF
