Struktura proizvodnje znanja o nacionalnoj i međunarodnoj sigurnosti, kao opravdanog istinitog vjerovanja u pitanjima od egzistencijalnog značaja društava, država i globalnog političkog poretka, ...predstavlja legitiman predmet istraživanja utemeljenog na socijalnoepistemološkom i sociološkom pristupu. Polazeći od sociologizirane javnopolitičke tematizacije režima znanja u političkoj ekonomiji i ekonomskoj politici, u ovome su radu teorijski ocrtani režimi sigurnosnog znanja. Ponajprije u odnosu na konstelaciju istraživačkih organizacija u tom području javnih politika, proizvodnja sigurnosnog znanja nije obilježena varijabilnim utjecajem akademskih, zagovaračkih, stranačkih i državnih organizacija već dominantno državnih, poludržavnih i nadasve uz državu vezanih aktera. Od potonjih se ističu obavještajne službe s obzirom na to da je znanje temeljem kojeg kreatori politika i donositelji odluka u sigurnosnoj politici postupaju često skriveno i nedostupno javnosti te stoga nije podložno demokratskim procedurama i javnom mnijenju. Sigurnosni se režimi znanja, zbog središnjeg mjesta obavještajnog djelovanja, znanja i organizacija u području sigurnosti, shvaćaju kao režimi obavještajnog znanja. Zaključno se rekapituliraju glavni nalazi rada te predlažu pitanja za buduća istraživanja režima sigurnosnog znanja.
The structure of knowledge production on national and international security, as a justified true belief in matters of existential importance for societies, states and the global political order, represents a legitimate subject of research based on a social epistemological and sociological approach. Starting from the sociological public policy thematization of knowledge regimes in political economy and economic policy, security knowledge regimes are theoretically outlined in this paper. Primarily in relation to the constellation of research organizations in this public policy area , the production of security knowledge is not characterized by the variable influence of academic, advocacy, party and state organizations, but dominantly by state, semi-state and above all state-related actors. Of the latter, the intelligence services stand out, given that the knowledge on the basis of which policymakers and decision-makers in security policy act is often hidden and inaccessible to the public, and is therefore not subject to democratic procedures and public opinion. Security knowledge regimes are understood as intelligence knowledge regimes due to the centrality of intelligence activities, knowledge and organizations in the field of security. In conclusion, the main findings of the paper are recapitulated and paths for future research into the security knowledge regime are suggested.
Ideje predstavljaju logičnu dopunu institucionalnom i racionalno-akterskom pristupu u analizi javnih politika. Raznolike mjere poput financijskih, pravnih, prostornih, socijalnih i ekoloških u ...stambenom području čine stambenu politiku. Cilj je ovog rada, primjenom ideacijskog pristupa u analizi temeljnih pojmova u području stanovanja (stan, stanovanje, stambeni sustav i politike), i stambene politike posebice, istaknuti ambivalentnost znanja na kojem se temelji stambena politika. U radu je posvećena pozornost povezivanju ideacijskog pristupa s različitim teorijama o društvenoj uvjetovanosti znanja, posebice ukazivanjem na sinergiju znanstvenih i političkih tumačenja koja datiraju iz ideološkog imaginarija 19. i 20. stoljeća. Temeljem triju postavljenih teza potvrđuje se nemogućnost nedvosmislenog poistovjećivanja znanja u području stambene politike sa znanstvenim i ideološkim cjelinama, jer je riječ o području u kojem ideje predstavljaju proizvod međuovisnosti znanstvenih i ideoloških spoznaja, što je razvidno iz tumačenja temeljnih pojmova. Korištenjem primjera iz povijesti britanske stambene politike, ilustrirana je nerazdruživost ideološkog i znanstvenog u definiranju pojmova kao uzrok daljnjih razlikovanja u konceptualizaciji i provedbi mjera stambene politike. U zaključnoj se raspravi zagovaraju metode »društvenog učenja« i načelo »pokušaja i pogrešaka« kao sredstva u napretku stambene politike.
Stambene karijere u Hrvatskoj Rodik, Petra; Matković, Teo; Pandžić, Josip
Revija za sociologiju,
02/2020, Letnik:
49, Številka:
3
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Visok udio kućevlasništva malo govori o tome na koje načine pojedinci i kućanstva u Hrvatskoj rješavaju svoje stambeno pitanje, a krossekcijski podatci o strukturi stambenih statusa, stambenim ...politikama te predtranzicijskim istraživanjima stambene opskrbe daju nedostatne odgovore na to pitanje. Oslanjajući se na koncepte stambenog statusa, stambene tranzicije i stambene karijere te na periodizaciju dominantnih sustava stambene opskrbe od 1975. do 2015., u radu adresiramo sljedeća pitanja: prvo, koji su dominantni oblici stambenih tranzicija u Hrvatskoj, drugo, kako su stambene karijere povezane s ishodišnim statusima te treće, koji su dominantni obrasci stambenih karijera u Hrvatskoj. Navedena pitanja potom dovodimo u odnos s obilježjima stambene opskrbe u pojedinim razdobljima te ih, naposljetku, razmatramo iz perspektive međukohortnih razlika. Rad se temelji na analizi retrospektivnih anketnih podataka o stambenim karijerama koristeći metode povijesti događaja (eng. event history) i analize sekvence. Anketiranje je provedeno na nacionalno reprezentativnom uzorku (N=1000) u sklopu IPSOS Pulsovog Omnibus istraživanja u studenome 2016. godine. Analiza je usredotočena na identifikaciju obrazaca stanovanja u Hrvatskoj te na prikaz stambenih karijera pojedinaca u razdoblju socijalizma i postsocijalizma (1975. – 2015.). Kroz cijelo promatrano razdoblje dominira obiteljski tip stambene samoopskrbe, slijede stambene tranzicije s osloncem na tržišnu opskrbu, čiji je broj u porastu, a perzistentno su najmanje zastupljeni, i do razdoblja krize gotovo iščeznuli, socijalizirani modaliteti tranzicija. Stambene tranzicije iz roditeljskog doma počinju kasno, a trajanje jednom otpočetih stambenih statusa, napose onih vlasničkih, vrlo je dugotrajno. Stambene karijere relativno su jednostavne te u većini slučajeva vode vlasništvu kuće ili stana, često kroz ostanak u roditeljskoj nekretnini.
High homeownership level shows little about how individuals and households in Croatia resolve their housing issue, while cross-sectional
data on tenure structure, housing policies, and pre-transitional research studies provide insufficient answers to this question. By relying on the concepts of housing tenures, housing transitions, and housing careers, as well as on the periodisation of dominant housing provision structures from 1975 to 2015, this paper addresses the following questions: first, what are the dominant forms of housing transitions in Croatia? Second, how are housing careers connected to the
resulting tenures? And third, what are the dominant patterns of housing
careers in Croatia? These questions are then related to housing provision characteristics in certain periods and, lastly, considered from the perspective of intercohort differences. This paper is based on an analysis of retrospective survey data on housing careers, which was carried out using event history and sequence analysis methods. The survey was conducted on a national representative sample (N=1000) as part of the IPSOS Puls Omnibus research in November 2016. The analysis is focussed on the identification of housing patterns in Croatia, and the account of individuals’ housing careers during the socialist and post-socialist periods (1975–2015). Throughout the whole period, family-type self-provision of housing was dominant, followed by housing transitions based on market supply that were rising in numbers. Persistently least represented and almost vanquished by the start of the
crisis period were socialised transition modalities. Housing transitions from parents’ home started late and the duration of once-started tenures was very long, especially in the case of homeownership. Housing careers are relatively simple and mostly lead to homeownership, often also through staying in a family home.
The structure of knowledge production on national and international security, as a justified true belief in matters of existential importance for societies, states and the global political order, ...represents a legitimate subject of research based on a social epistemological and sociological approach. Starting from the sociological public policy thematization of knowledge regimes in political economy and economic policy, security knowledge regimes are theoretically outlined in this paper. Primarily in relation to the constellation of research organizations in this public policy area , the production of security knowledge is not characterized by the variable influence of academic, advocacy, party and state organizations, but dominantly by state, semi-state and above all state-related actors. Of the latter, the intelligence services stand out, given that the knowledge on the basis of which policymakers and decision-makers in security policy act is often hidden and inaccessible to the public, and is therefore not subject to democratic procedures and public opinion. Security knowledge regimes are understood as intelligence knowledge regimes due to the centrality of intelligence activities, knowledge and organizations in the field of security. In conclusion, the main findings of the paper are recapitulated and paths for future research into the security knowledge regime are suggested.
U sklopu programa za istraživanje i inovacije Europske unije Obzor 2020, unutar prioriteta »izvrsne znanosti«, odvijaju se Marie Skłodowska-Curie akcije (MSCA) usmjerene inovativnom obrazovanju, ...osposobljavanju i mobilnosti istraživača u koje spada i novi projekt RE-DWELL – Delivering affordable and sustainable housing in Europe. 1 Projekt je osmišljen i bit će provođen u svojstvu Inovativne mreže za osposobljavanje (eng. Innovative training network – ITN) pa će, sukladno načelnoj svrsi mreža u vidu zbližavanja akademske zajednice, istraživačkih instituta i tematski relevantnih sektora, uz ostale aktivnosti, uključivati i podršku izobrazbi doktora znanosti iz područja stanovanja, stambene politike i stambenih studija. U ovom četverogodišnjem projektu (1. listopada 2020. – 30. rujna 2024.) sudjeluje ukupno 10 akademskih institucija i 12 partnerskih organizacija iz devet država članica EU-a. Koordinator projekta je Leandro Madrazo s (La) Escuela Técnica Superior de Arquitectura de La Salle (ETSALS) iz Barcelone, Španjolska. Hrvatsku u ovom projektu predstavlja Gojko Bežovan – u suradnji sa Zoranom Šućurom i Ivanom Rimcem – sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu uz stručnu i logističku podršku partnerske organizacije, Centra za razvoj neprofitnih organizacija (CERANEO).
Europeizacija stambenih politika samostalno je i u sklopu šire europske socijalne politike bila od marginalnog istraživačkog značaja u korpusu stambenih studija i socijalne politike zbog načelnog i ...stvarnog neuplitanja EU-a u stambene politike država članica. Stambena politika u nadležnosti je država članica EU-a, pa je stoga nužno višedimenzionalno mjeriti europsku integraciju u ovom području. U ovom su radu analizirani utjecaji europeizacije kroz mehanizme europske integracije temeljem uvida iz dviju postsocijalističkih država članica EU-a – Slovenije i Hrvatske. Zaključnom se raspravom ukazuje na europeizacijski deficit u stambenom području kada je riječ o Hrvatskoj u odnosu na Sloveniju. Konačno, predlaže se proširenje analize na veći broj postsocijalističkih država članica EU-a te se stoga ovaj rad stavlja u službu poticanja daljnjeg istraživanja teme.
Biografska djela o najutjecajnijim povijesnim figurama komunizma objavljena u proteklih nekoliko desetljeća pružaju zanimljivu podlogu za istraživanje komunizma kao ideologije, pokreta i vladajućeg ...političkog sustava. S tom svrhom fokus ovog članka počiva na naoko sekundarnom problemu protuobavještajnog djelovanja. Proučavanjem različitih biografija Marxa, Lenjina, Staljina i Mao Ce-tunga te konzultirajući druge radove iz suvremene povijesti koji naglašavaju ulogu tajnog / sigurnosnog i obavještajnog djelovanja u političkoj povijesti, namjera ovog članka jest isticanje veze izmeðu komunizma kao ideologije utemeljene na devetnaestostoljetnom marksizmu i državnog terorizma onih država u kojima je bio uspostavljen jednopartijski sustav na čelu s komunističkom partijom. Izneseno tumačenje "protuobavještajne povijesti komunizma" temelji se na uzročnom lancu koji seže od Marxovog zavjereničkog političkog aktivizma, preko Lenjinovog ponovnog otkrića jakobinskog državnog terora i Staljinovog totalitarnog režima do Maovog pogrešnog korištenja i zloporabe masovnog protuobavještajnog djelovanja. Skriveno porijeklo političkih pokreta i stranaka nadahnutih marksizmom, uglavnom ilegalnih, kao i njihovih osnivača i voða, ovime se pokazuje kao ključni formativni blok budućih komunističkih režima te njihove posljedične uporabe protuobavještajnog djelovanja i moćnih sigurnosnih službi u svrhu političke kontrole. Iako je članak baziran na dobro informiranim sekundarnim izvorima, nova obavještajna perspektiva koju ističe može poslužiti kao putokaz za buduća detaljnija istraživanja.
PDF
