U radu se sagledava utjecaj austrijskog povjesničara i teoretičara umjetnosti Josefa Strzygowskoga na razumijevanje i osvještavanje značaja hrvatske kulturne baštine u međuratnom razdoblju, odnosno ...na stvaranje općeg ozračja u kojem je problematika odnosa umjetničkih središta i umjetničke periferije postala predmetom šire rasprave. U fokusu se nalazi interes Ljube Babića za djelo glasovitoga austrijskog povjesničara umjetnosti. Pokazat će se da je podrijetlo Babićevih kompleksnih stavova o potrebi oblikovanja specifičnoga umjetničkog izraza – kao središnjega, konstitutivnog dijela kulturnog identiteta – moguće prepoznati u promišljanju teza Josefa Strzygowskoga o starohrvatskoj umjetnosti, ali i općenito o nacionalnoj kulturnoj baštini. Također, upozorit će se na konkretne dijelove njegova teorijskog opusa koje je hrvatski umjetnik, kritičar i povjesničar umjetnosti koristio kao potporu vlastitim stavovima.
U ovom radu analizirat će se tri studije hrvatskog povjesničara umjetnosti Božidara Gagre objavljene u katalozima „decenijskih izložaba” Muzeja savremene umetnosti u Beogradu. Prva (1972.) ...predstavlja početke hrvatskog modernog slikarstva kao niz spram neposrednoj prošlosti kritički usmjerenih iskaza, obilježenih individualizmom i u uskoj vezi s društvenom situacijom. Druga (1975.) pak obrađuje hrvatsku skulpturu u dugačkom razdoblju od osam desetljeća (1870. – 1950.): analizira se njezina uloga u modernom građanskom društvu te se detektiraju kiparski naraštaji i njihovi nositelji. U trećoj studiji (1977.) Gagro pruža sintezni pregled hrvatske grafike u prvoj polovini 20. stoljeća, raspravljajući prije svega o njezinu društvenom položaju. U autorovu pristupu prepoznat će se tako utjecaji one metodološke struje povijesti umjetnosti koja je umjetničku produkciju promatrala kao jasan odraz društvenih okolnosti. Ocijenit će se zatim povijesnoumjetnički prinosi tih studija, a zaključno istaknuti i obilježja Gagrine valorizacijske paradigme koja je europskim kanonskim vrijednostima pridavala značenje važne orijentacijske točke, a ne nedostižnog cilja.
„Problem umjetnosti kolektiva” Krste Hegedušića, objavljen u Almanahu savremenih problema 1932. godine, najvažniji je autorov tekst. To je svojevrsna sinteza razmišljanja o umjetnosti i njezinoj ...ulozi u suvremenom društvu koja sadrži sve temeljne umjetničke i ideološke postavke djelovanja Udruženja umjetnika Zemlja. U ovom radu pružit će se jedan od mogućih priloga tumačenju toga ključnog Hegedušićeva teksta: odredit će se njegovo mjesto unutar autorova likovnokritičarskog i teorijskog opusa, proučit će se njegova anatomija, odnosno pružiti uvid u njegovu strukturu i sadržaj, raspravit će se zatim o idejnim uzorima (od Augusta Cesarca i Miroslava Krleže do Georgea Grosza) te naposljetku dati ocjena njegova teorijskog dosega, posebice u usporedbi s Krležinim „Predgovorom” Podravskim motivima. Kao jedan od ključnih tekstova o umjetničkoj problematici u međuratnom razdoblju „Problem umjetnosti kolektiva” bogato je vrelo ideja o društvenim potencijalima umjetnosti te svjedočanstvo o raslojenom društvu izvan europskih kulturnih središta; stoga zaslužuje posebnu pozornost svakoga s dubljim interesom za društvene aspekte hrvatske moderne umjetnosti.
U radu se analizira rani slikarski opus Željka Hegedušića i predstavlja slika Kompozicija (oko 1935.) iz fundusa Moderne galerije u Zagrebu, naslikana na stražnjoj strani ulja na platnu Žitna pijaca ...u Mitrovici (1935.). To nadrealističko djelo prvi je put izloženo na izložbi Na robu: Vizualna umetnost v Kraljevini Jugoslaviji 1929–1941, održanoj u Ljubljani 2019. godine. Uz osnovne podatke o slici te izložbenoj povijesti aversa, autori donose kontekstualnu analizu predstavljene slike. Pritom se uzima u obzir slikarevo sudjelovanje na izložbama Udruženja umjetnika Zemlja te se interpretira nekoliko njegovih ključnih djela nastalih u prvoj polovici tridesetih godina. Također, Kompozicija se valorizira u kontekstu nadrealističke komponente slikareva opusa, kao i korpusa međuratnog nadrealizma u hrvatskom slikarstvu.
Ljubo Babić (1890-1974) - one of the pivotal figures in twentieth-century Croatian art and culture - frequently addressed the research and theses of Josef Strzygowski (1862-1941) in his writings on ...various topics, directly or indirectly. Babić’s interest in the work of the renowned Austrian art historian and theorist primarily revolved around formulating ideas that emphasized the significant role of art in shaping national identity. In essence, Babić’s complex views on the role of art in moulding a distinct artistic expression - as a central and constitutive part of cultural identity - can be traced, among other things, to his contemplation of Josef Strzygowski’s though-provoking yet contentious theories on Croatian preRomanesque art and national cultural heritage in general. This paper investigates Strzygowski’s impact on the comprehension and appreciation of Croatian cultural heritage during the interwar period, i.e. on the overall atmosphere in which a broader discourse emerged on the relationship between artistic centres and peripheries, while the pursuit of national artistic expression began to dominate a major part of the Croatian cultural landscape. Consequently, the paper examines connections between Strzygowski and the Croatian cultural milieu between the two world wars. Finally, Strzygowski’s importance to Babić is highlighted, delineating the aspects of his theoretical work that the Croatian artist, critic, and art historian used to support his own viewpoints. Josef Strzygowski’s influence on Croatian culture was undoubtedly profound. Besides positioning himself as a connoisseur and advocate of Ivan Meštrović’s art, this Viennese scholar centred his interest on art-historical material from Croatia. Despite often eliciting direct counterreactions from the professional community - exemplified by Ljubo Karaman’s early theoretical writings on “ancient Croatian monuments” as a critique of Strzygowski - his focus on “our” material secured him an important place within the national cultural milieu of the time. Ljubo Babić, who was at the peak of his creative prowess in the late 1920s, approached Strzygowski’s work without critical detachment, integrating certain segments of the latter’s assumptions into his own theoretical framework. While direct influence cannot be unequivocally asserted, it is apparent that Babić found substantial support for his formulation of the “our expression” strategy in Strzygowski’s views. Both scholars believed that the characteristics of a specific body of art were crucially determined by the geographical area of its creation, with the national component being a pivotal aspect. Consequently, they embraced the concepts of soil, race, and blood, which makes them apologists of cultural nationalism. The relevant ideas of the distinguished Viennese art historian lent Babić additional confidence in presenting his own thoughts as indisputable and firmly established, thus framing the hypothesis that the Croatian people had inherited distinctive features of artistic production from their ancestral homeland - regarding them as a form of “our expression” in the past. Moreover, Babić endorsed Strzygowski’s call for further scholarly research into the history of Croatian cultural heritage, viewing adherence to the principles of geographical and national predisposition of artistic production as facilitating the consensus on “our expression” in contemporary times. Additionally, he concurred with the suggestion to investigate folk art, incorporating the interpretation of colours on folk costumes into his strategic framework. Through his writings and artistic oeuvre, Ljubo Babić strove to help us “reveal ourselves to ourselves,” and the work of Josef Strzygowski provided significant support in this endeavour. The prominent position of the renowned Viennese art theorist within Croatian culture certainly lent credibility to this support. Therefore, the relationship between Strzygowski and Croatian culture should not be solely construed as a kind of rivalry with Ljubo Karaman or as merely stimulating the formulation and development of a significant theoretical scope within Croatian art history, even if devoid of scholarly foundations. Rather, it can also be understood within the context of cultural nationalism during the Croatian interwar period. Such a perspective reveals that Josef Strzygowski and Ljubo Babić inhabited the same intellectual universe, which played a vital role in shaping modern European culture.
U ovome se radu — a polazeći od zaključka povjesničara umjetnosti Božidara Gagre o tome kako se u ratnom vremenu nije dogodilo ništa presudno po cjelinu — sažeto sagledava utjecaj Prvoga svjetskog ...rata na obilježja kontinuiteta u hrvatskoj modernoj umjetnosti. Na primjerima načina artikulacije ekspresionizma, kao stilske i značenjske odrednice, te povezanosti umjetnosti i nacionalnog identiteta, kao produkta tada vrlo snažnoga kulturnog nacionalizma, ukazat će se na perzistenciju pojedinih ideja koje su — ratu unatoč — oblikovale cjelovitu sliku hrvatske moderne umjetnosti. Zaključuje se da je Prvi svjetski rat utjecao na pojedine modalitete pojavnosti hrvatskog modernizma, ali da ga nije obilježio znatnim lomom koji bi mogao uvjetovati temeljnu promjenu njegova razumijevanja.
U ovome radu sagledavaju se obilježja pristupa povjesničara umjetnosti
Grge Gamulina historizaciji i analizi Proljetnog salona kao izložbene
manifestacije koja je – okupivši velik broj prominentnih ...osobnosti
hrvatske umjetničke pozornice – bitno odredila prevladavajuća
usmjerenja u slikarstvu međuratnog razdoblja. Ponajprije, razmatra
se Gamulinov vrijedan prinos valorizaciji te određenju i imenovanju
pojedinih oblikovno-stilskih inklinacija u usporedbi s uvriježenim
interpretacijama nacionalnog modernog slikarstva. Upozorava se,
također, na autorovu težnju za analizom dosega hrvatskog slikarstva
u kontekstu magistralnih kretanja na europskoj umjetničkoj sceni, pri
čemu se ističu njegovi stavovi bliski tradicionalnom razumijevanju
geografije umjetnosti. Unatoč tomu, Gamulin prepoznaje mnoge opće
vrijednosti u djelima i opusima koji ne pripadaju pretpostavljenoj
antologiji hrvatskog slikarstva postavljenoj u odnos s dominantnim
europskim oblikovno-stilskim dosezima, stvarajući na taj način slojevitu
sliku o heterogenom modernističkom umjetničkom tkivu, tipičnom za
kulture tzv. rubnih sredina. Proljetni salon tako za Gamulina postaje
važna opća odrednica u korpusu nacionalnog međuratnog slikarstva,
svojevrsna izvanstilska kategorija koja omogućuje obuhvaćanje svih
disparatnih tendencija toga razdoblja i unutar koje se može jednakovrijedno
raspravljati o ostvarenim dominantnim stilskim prinosima
(često presudnim za sagledavanje razvojnih linija hrvatskog slikarstva),
kao i o specifikumu opusa pojedinih slikara, od kojih su neki bili samo
tangencijalno vezani uz tu izložbenu manifestaciju.
The paper analyses the key aspects of George Grosz's influence on Croatian art between the two World Wars. A number of artists, especially the members of the association Zemlja, considered Grosz to ...be an author of similar ideological belief, who advocated an active role of art in society. Grosz's standpoints thus indirectly influenced the formation of the overall cultural atmosphere, marked by the polarization of the entire artistic scene. The artist became one of the key reference points and a figure cited by those who exerted a crucial influence on the formation of Croatian artistic scene between the two World Wars--the writer and one of the most prominent intellectuals Miroslav Krlea and visual artists Krsto Hegedui and Ljubo Babi. The paper also addresses the circumstances regarding the organization of Grosz's solo exhibition in Zagreb in 1932, along with an analysis of the reception of his work among Croatian art critics. Publication abstract
U ovome se radu Udruženje umjetnika Zemlja (1929. –
1935.) – organizirana skupina slikara, kipara i arhitekata s lijevom
političkom orijentacijom i društveno angažiranom motivacijom
– sagledava kao ...društvenu mrežu. Bipartitna mrežna analiza
i pripadajuće vizualizacije pružaju mogućnost identificiranja
umjetnika koji u toj mreži imaju najvažniju ulogu, odnosno središnji
položaj, kao i izložaba koje se – kao događaji koji te umjetnike
povezuju – pojavljuju kao ključne. Takav pristup – temeljen na
podacima o broju izloženih radova svih izlagača na Zemljinim
izložbama te analizi četiriju mjera centralnosti – omogućuje nove
uvide u položaj i važnost pojedinih umjetnika i izložaba u mreži,
služi kao potvrda postojećih povijesnoumjetničkih tumačenja, ali i
otvara neka nova istraživačka pitanja. Također, pružit će se i sažet
osvrt na „geografiju Zemlje”, koja se pokazuje široko položenom –
od Londona na zapadu, do Sofije na istoku Europe.
PDF
