Pomanjkanje prave kulture skrbi za stavbe je v večini razvitih mest pripeljalo do resnih težav zaradi propadanja mestnih predelov, in to ogroža zdravje in varnost mestnih skupnosti. Sanacija je ...pristop, s katerim navadno ustavimo propadanje in obnovimo propadajoča območja. Pogosto pa ima tudi negativne posledice; zmoti lahko delovanje obstoječih socialnih mrež in pretirano poveča količino odpadkov, ki nastanejo pri gradnji in rušenju zgradb. Po drugi strani je obnova stavb socialno in okolju prijaznejša izbira v primerjavi s prenovo, vendar je njen uspeh kar najbolj odvisen od sodelovanja stanovalcev. Če želimo doseči trajnostno strategijo urbane prenove, moramo najti ravnotežje med interesi različnih déležnikov za enega od obeh glavnih pristopov k prenovi. Čeprav je pomembno, da pri sprejemanju odločitev upoštevamo ekonomska in fizična vprašanja, se v tej raziskavi s strukturirano anketo preučujejo želje in preference lokalnih prebivalcev glede teh dveh možnosti. Ugotovitve prispevajo k razvoju uravnotežene in socialno trajnostne strategije urbane prenove.
Ishodišna točka osobnog marketinga jest pojedinac, odnosno osoba. Osobni marketing, u smislu najuže
razine primjene marketinga, ima izrazito interdisciplinarni karakter jer se oslanja na znanja ...psihologije,
znanosti o psihološkim karakteristikama čovjeka. Mnogobrojni su psihološki čimbenici osobnog marketinga
poput ličnosti, ponašanja, emocija, temperamenta, karaktera i inteligencije, no u ovom se radu prije svega
izlučuju i opisuju neke od psiholoških kategorija koje su relevantne za provođenje osobnog marketinga, a
to su ponajprije vlastito «ja», osobni image, potrebe, želje, motivi, motivacija, stavovi i ponašanje s aspekta
socijalno-kognitivne teorije ličnosti u kontekstu osobnog marketinga..
Vodeći brigu o željama odgajanika, odgajatelj im može pomoći na njihovu putu prema zrelosti i izgradnji samostalne osobnosti. Pri tome je važno imati na umu temeljna obilježja ljudskih potreba te ...međusobnu povezanost ljudskih potreba i slobode. Priroda ljudske želje ukazuje na čovjekovo traženje. Odgajatelj je pozvan usmjeravati odgajanika, učiti ga željeti i tražiti. U čovjeku postoji želja za Bogom, ali je put od početne želje za Bogom do susreta s njim dug i mukotrpan. Neke od odgojnih smjernica koje odgajateljima mogu pomoći u odgoju današnje mladeži su odgoj za unutarnjost, korjenito nezadovoljstvo, prijateljstvo i zazivanje. Poput don Bosca, i današnji odgajatelj treba biti inventivan i neumoran u odgoju mladih za prijateljstvo. To će osposobiti i današnje mlade da žele bližnjemu istinsko dobro. Osluškujući njihove želje, odgajatelji mogu mladima pomoći da se u njima upali početna iskra želje za susretom s Bogom.
Prema hjumovskoj teoriji motivacije, motivacijski se proces sastoji od dva međusobno nezavisna mentalna stanja (vjerovanja i želje), što znači da subjekt ne može biti u potpunosti motiviran na ...djelovanje ako mu jedno od tih stanja nedostaje. U prvom dijelu članka prikazujem središnja obilježja ove teorije, a potom pokazujem da prihvaćanje Humeove distinkcije između divljih i tihih strasti može biti vrlo koristan alat za obranu ovog modela od nekih standardnih prigovora.
Provider: - Institution: University of Zagreb. Catholic Faculty of Theology. Department of Church History. - Data provided by Europeana Collections- Reformni pokret nižeg katoličkog klera u Hrvatskoj ...trajao je od 1919. do 1923. godine. Za to vrijeme on je prošao kroz više faza razvoja. Djelovanje preteča reformnog pokreta (1917.-1918.) pokazalo je, da dio nižeg klera nije bio zadovoljan tadašnjim odnosima unutar Katoličke Crkve. Ujedno je to bio nagovještaj da će uskoro doći do pokreta koji će imati za cilj provođenje reformi koje bi trebale demokratizirati katoličku crkvenu organizaciju i poboljšati materijalni i društveni položaj njenog nižeg klera. Svoj puni zamah reformni je pokret doživio u novonastaloj Kraljevini SHS. "Savremene želje", odnosno zahtjevi katoličkih svećenika u Hrvatskoj, formulirani na tzv. "Boljševičkoj sinodi", predstavljali su smjernicu u borbi za provođenje reformi u Katoličkoj Crkvi. Značajno je da niti jedan zahtjev nije dirao u temeljna vjerska pitanja, tj. dogme, nego su se isključivo kretali na području crkvene discipline i organizacije. Katoličke crkvene vlasti u Hrvatskoj oštro su osudile reformni pokret i njegove zahtjeve. Na prijelazu iz 1919. u 1920. godinu među svećenicima je došlo do diferencijacije oko pitanja daljnjeg vođenja akcije za reformu Katoličke Crkve. Većina je oštro ostala na tome da se tražene reforme moraju provesti legalnim putem unutar Katoličke Crkve. No, manjina je smatrala da je uspjeh jedino moguć ako se provede prekid svih veza s Katoličkom Crkvom i osnuje nova, neovisna vjerska zajednica. Koprivnička faza pokreta (1920.) pokazala je da jugoslavenski katolički episkopat, držeći se potpuno stava Svete Stolice prema češkom reformnom pokretu, nema namjeru prihvatiti sada ponešto izmijenjene zahtjeve sebi podređenog svećenstva i da je nasilno zauzimanje rimokatoličke župe te njeno pretvaranje u "hrvatsko-katoličku župu" neostvarivo. U svojoj posljednjoj fazi (razdoblje od 1921. do 1923.) reformni pokret zapada u naizgled bezizlaznu krizu i definitivno prekida organizacijske i dogmatske veze s Katoličkom Crkvom. Političke stranke i skupine u Hrvatskoj gledale su na reformni pokret isključivo s aspekta svojih uskih političkih interesa. U svrhu suzbijanja reformnog pokreta katoličke crkvene vlasti imale su, na zakonu utemeljenu, podršku najviših državnih organa. Jedini način da se prevlada kriza pokreta i ostvari željena reforma bio je prijelaz na starokatoličku vjeroispovijest. Nemogućnost provođenja reformi u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj dovela je do stvaranja nove vjerske zajednice - Hrvatske starokatoličke crkve. U prvih pet godina svoga postojanja Hrvatska starokatolička crkva uspostavila je svoje institucije i proživila prve krize. Tako s godinom 1929. završava jedno razdoblje njezine konsolidacije.- The reform movement of a part of the lower Catholic clergy in Croatia had several phases. The activity of precursors of the reform movement (until 1919.) showed that a part of hierarchically lover clergy was not satisfied with the existing relations within the Catholic Church. At the same time it was an indication that soon a movement would be formed with the aim to carry out the reforms which were supposed to democratize the Catholic Church organization and improve the material and social position of its lower clergy. The reform movement got its full swing in the newly founded Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes. "The contemporary wishes", i. e. the demands of the Catholic priests in Croatia, formulated in so-called "Bolshevik synod", presented the orientation in the struggle for carrying out the reforms in the Catholic Church. It is significant that none of demands touched the basic religious questions, i.e. dogmas, but were limited to the questions of the church discipline and organization. The Catholic Church authorities in Croatia condemned sharply the reform movement and its demands. The turn of 1919 to 1920 witnessed the differentiation among the priests regarding the question of further conducting of the action for the reform of the Catholic Church. Most of them resolutely stuck to their opinion that the required reforms had to be carried out in the legal way within the Catholic Church itself. But some thought that the success was possible only if all the connections with the Catholic Church were stopped and new independent religious community formed. The Koprivnica phase of the movement (1920) showed that Yugoslav Catholic episcopate, complying entirely with the attitude of the Holy Chair regarding the Czech reform movement, had no intention to accept the demands, now somewhat changed, of the subordinate clergy and that occupation of the Roman Catholic parish by force and its transformation into the "Croatian-catholic parish" was not realizable. Regardless of the strict church punishments, the movement was kept, mor or less, within the range of the Catholic Church until first excommunication in 1921. In the last phase (the period between 1921 and 1923/24) the reform movement entered its seemingly hopeless crisis and stopped definitely its organizational and dogmatic relations with the Catholic Church. Political parties and groups in Croatia looked at the reform movement of the priests solely from the aspect of their narrow political interests. In order to stop the reform movement the Catholic Church authorities had the support, based on the law, by the highest state bodies. The only way to overcome the crisis of the movement and realize the longed for reform was to pass to the Old Catholic religion. The impossibility of carrying out the reform within the Catholic Church in Croatia made a part of dissatisfied lower clergy found new religious community - the Croatian Old Catholic Church. In first five years of her existing Croatian Old Catholic Church made his own institutions and go through an experience of firs crisis. With year of 1929 finish the time of her consolidation.- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
U ovome članku razmatram neka pitanja, probleme i, kako mi se čini, samonametnute dileme koje proizlaze iz dobro poznatog ogleda Harryja Frankfurta “Freedom of the Will and the Concept of a Person”. ...Taj je ogled izvršio široki utjecaj na kasnije mišljenje u etici i filozofiji uma, naročito svojom središnjom idejom želja i htijenja “drugog reda”. Frankfurtov pristup obećava rješenje u obliku trećeg puta određenih starih problema – uglavnom problema odnosa slobodne volje i determinizma te odnosa uma i tijela – koji su se dosad opirali najboljim naporima filozofskog rješavanja ili terapije. On veoma nalikuje onoj vrsti odgovora koji apriorni put bilo kakva kantovskog ili sličnog metafizičkog pristupa želi izbjeći usvajanjem u širokom smislu naturalizirane koncepcije ljudskog moralnog djelovanja, ali tako da ne ode toliko daleko u smjeru etičkog naturalizma da izgubi prednosti (koje se tiču izbora, znanja o samome sebi i u svakom slučaju relativne autonomije) koje su povezane s kantovskim pristupom. Tvrdim, međutim, da takav izgled vara i da je Frankfurtov način pristupanja tim pitanjima – a naročito njegova glavna ideja želja i htijenja drugog reda – podložna odavno poznatim prigovorima koji dolaze kako od strane naturalistâ (antikantovskih) tako i od strane strogih autonomista (antinaturalističkih). Konkretnije, pokazujem da njegov pojam moralne volje kao nečega što posjeduje kompleksnu strukturu, čime htijenja višeg reda mogu odbaciti ili poništiti poticaje pokvarene želje prvog reda, jest takav da inherentno mora izazvati različite logičke, metafizičke i – što je u ovome kontekstu najvažnije – etičke probleme. Zaključujem da je posvemašnji naturalizam jedini odgovor koji može izaći na kraj s izazovima koji se sve više upućuju iz različitih znanstvenih krugova, naročito iz područja neurofiziologije i kognitivne psihologije.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- U radu se bavim analizom vrijednosti prenatalnog i postmortalnog nepostojanja. Temeljna pretpostavka rasprave jest da kada biće ...umre, ono prestaje postojati. Ukoliko je to uistinu točno; a čak i ako nije; pitanje je zašto je smrt loša za osobu koja je umrla, ako smrt rezultira nepostojanjem? Nakon temeljnih terminoloških odrednica i pretpostavki, u radu iznosim četiri modela koji objašnjavaju vrijednost smrti. Prvi od njih je Epikurov model, prema kojemu je smrt neutralna za osobu koja je umrla. Drugi model jest Nagelov model; tzv. deprivacijsko objašnjenje; koji eksplicira Aristotelovu ideju da je smrt krajnje zlo. Prema Nagelovom modelu, zlo smrti je neiskustveno zlo koje se sastoji od lišavanja dobara života. Treći jest Feldmanov model; sofisticiraniji model deprivacijskog objašnjenja; koji za posljedicu ima tvrdnju da je smrt u većini slučajeva loša za osobu
koja je umrla, ali ponekad može biti dobra ili neutralna za osobu koja je umrla. Četvrti model, jest model koji zlo smrti objašnjava teorijom neostvarenja kategoričkih želja. Analizom navedenih modela, zaključujem, da ako smrt jest zlo za osobu koja je umrla, onda je najbolje objašnjena uz određene preinake Feldmanovog modela. Meutim, svi navedeni modeli; osim onog Epikurovog; moraju odgovoriti na pitanje je li prenatalno lišavanje jednako tako loše kao i postmortalno lišavanje, ili nije ni postmortalno lišavanje loše budući da nije ni prenatalno, kako je to mislio Lukrecije. Smatram da deprivacijska
teorija može riješiti Lukrecijev problem, ali se u konačnici susreće s problemom vrijednosti, tj. s nemogucnošću dokazivanja neiskustvenog zla „nepokolebljivim“ epikurejcima. Budući da se „nepokolebljivim“ epikurejcima ne može dokazati da je smrt
loša za osobu koja je umrla, moj zaključak o vrijednosti smrti za osobu koja je umrla završava u blagoj „epikureizaciji“ deprivacijske teorije. Drugim riječima, zaključujem da je smrt vrsta zla koja nas ne bi trebala u značajnoj mjeri zabrinjavati.- In my dissertation I am dealing with the value analysis of the prenatal and the postmortal nonexistence. The basic hypothesis of the discussion is that when the person dies she ceases to exist. As far as this is true; and even if it is not; the question is why is death bad for the person who died if death results with nonexistence? After basic determination of
terminology and assumptions, in my work I present four models which explain the value of death. The first one is the Epicurus’ model, according to whom the death is value Nagel's model, the so called deprivation explanation, which explicates Aristotle’s idea of death as the ultimate evil. According to Nagel´s model, the evil of death is unexperienced evil which consist of the deprivation of goods of life. The third model is Feldman's model; more sophisticated
model of the deprivation explanation; which as a result has the statement that death is in most cases bad for the person who died but sometimes it can be good or neutral for the person who died. The fourth model is the model which explains the evil of death with a theory of unrealized categorical desires. By analyzing mentioned models, I conclude, that
if death is a bad for the person who died, than it is best explained with slight modification of Feldman’s model. However, all mentioned models; except the one of Epicurus; have to answer the question is the prenatal deprivation as bad as the postmortal deprivation, or postmortal deprivation is not bad since it is not prenatal, as Lucretius thought. I believe
that deprivation explanation can resolve Lucretius' problem, but in the end it meets the problem of value, that is, it meets the impossibility of proving unexperienced evil to “unshakeable” Epicureans. Since it is impossible to prove to “unshakeable” Epicureans that death is bad for the person who died, my conclusion about the value of death for the
person who died, ends with the mild „epicurusaisation“ of the deprivation theory. In other words, I conclude that death is a kind of evil which should not worry us too much.- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- U radu se bavim analizom vrijednosti prenatalnog i postmortalnog nepostojanja. Temeljna pretpostavka rasprave jest da kada bice ...umre, ono prestaje postojati. Ukoliko je to uistinu tocno; a cak i ako nije; pitanje je zašto je smrt loša za osobu koja je umrla, ako smrt rezultira nepostojanjem? Nakon temeljnih terminoloških odrednica i pretpostavki, u radu iznosim cetiri modela koji objašnjavaju vrijednost smrti. Prvi od njih je Epikurov model, prema kojemu je smrt neutralna za osobu koja je umrla. Drugi model jest Nagelov model; tzv. deprivacijsko objašnjenje; koji eksplicira Aristotelovu ideju da je smrt krajnje zlo. Prema Nagelovom modelu, zlo smrti je neiskustveno zlo koje se sastoji od lišavanja dobara života. Treci jest Feldmanov model; sofisticiraniji model deprivacijskog objašnjenja; koji za posljedicu ima tvrdnju da je smrt u vecini slucajeva loša za osobu
koja je umrla, ali ponekad može biti dobra ili neutralna za osobu koja je umrla. Cetvrti model, jest model koji zlo smrti objašnjava teorijom neostvarenja kategorickih želja. Analizom navedenih modela, zakljucujem, da ako smrt jest zlo za osobu koja je umrla, onda je najbolje objašnjena uz odreene preinake Feldmanovog modela. Meutim, svi navedeni modeli; osim onog Epikurovog; moraju odgovoriti na pitanje je li prenatalno lišavanje jednako tako loše kao i postmortalno lišavanje, ili nije ni postmortalno lišavanje loše buduci da nije ni prenatalno, kako je to mislio Lukrecije. Smatram da deprivacijska
teorija može riješiti Lukrecijev problem, ali se u konacnici susrece s problemom vrijednosti, tj. s nemogucnošcu dokazivanja neiskustvenog zla „nepokolebljivim“ epikurejcima. Buduci da se „nepokolebljivim“ epikurejcima ne može dokazati da je smrt
loša za osobu koja je umrla, moj zakljucak o vrijednosti smrti za osobu koja je umrla završava u blagoj „epikureizaciji“ deprivacijske teorije. Drugim rijecima, zakljucujem da je smrt vrsta zla koja nas ne bi trebala u znacajnoj mjeri zabrinjavati.- In my dissertation I am dealing with the value analysis of the prenatal and the postmortal
nonexistence. The basic hypothesis of the discussion is that when the person dies she
ceases to exist. As far as this is true; and even if it is not; the question is why is death bad
for the person who died if death results with nonexistence? After basic determination of
terminology and assumptions, in my work I present four models which explain the value
of death. The first one is the Epicurus’ model, according to whom the death is value
neutral for the person who died. The second model is Nagel's model, the so called
deprivation explanation, which explicates Aristotle’s idea of death as the ultimate evil.
According to Nagel´s model, the evil of death is unexperienced evil which consist of the
deprivation of goods of life. The third model is Feldman's model; more sophisticated
model of the deprivation explanation; which as a result has the statement that death is in
most cases bad for the person who died but sometimes it can be good or neutral for the
person who died. The fourth model is the model which explains the evil of death with a
theory of unrealized categorical desires. By analyzing mentioned models, I conclude, that
if death is a bad for the person who died, than it is best explained with slight modification
of Feldman’s model. However, all mentioned models; except the one of Epicurus; have to
answer the question is the prenatal deprivation as bad as the postmortal deprivation, or
postmortal deprivation is not bad since it is not prenatal, as Lucretius thought. I believe
that deprivation explanation can resolve Lucretius' problem, but in the end it meets the
problem of value, that is, it meets the impossibility of proving unexperienced evil to
“unshakeable” Epicureans. Since it is impossible to prove to “unshakeable” Epicureans
that death is bad for the person who died, my conclusion about the value of death for the
person who died, ends with the mild „epicurusaisation“ of the deprivation theory. In other
words, I conclude that death is a kind of evil which should not worry us too much.- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Moralnost bez kategoričnosti Ventham, Elizabeth
European Journal of Analytic Philosophy
19, Številka:
2
Paper, Journal Article
Odprti dostop
U članku se tvrdi da su moralne obveze djelatnice nužno povezane s njezinim željama. Pri tome pokazujem da je takva perspektiva manje revizionistička – i više u skladu s našim zdravorazumskim ...stajalištima o moralu – nego što su ga filozofi prethodno smatrali. Tvrdim da možemo imati gledište na normativnost koje je utemeljeno na željama, a da nismo (na primjer) moralni relativisti ili teoretičari pogreške o moralu. Iznosim ovaj argument pokazujući kako su dvije važne značajke objektivnog morala kompatibilne s takvim gledištem temeljenim na želji: 1) autoritativna priroda morala, 2) naša sposobnost da osudimo nemoralne djelatnike.
PDF
