► We examine how location has affected population growth of Swiss municipalities in 1950–2000. ► We demonstrate that the importance of most location attributes weakened overtime. ► We attribute this ...trend to improving road infrastructures, and growing motorization.
This paper analyzes how location has affected, in the second half of the twentieth century, the population growth of 2889 municipalities in Switzerland. The analysis demonstrates the temporal relativity of location attributes, even for small territorial divisions, such as the Swiss cantons. However, we also show that, both absolute and relative location attributes have weakened over time as population growth predictors, apparently due to improving road infrastructures, and growing motorization. The study has been made possible by a detailed historical population and accessibility database available for Swiss municipalities. To the best of our knowledge, no database of such scope and quality is available for any other European country.
L’œuvre plurielle de Max Schoendorff (1934-2012) est approchée au regard du lieu de sa création : l’atelier de l’artiste. Ce lieu foisonnant de matériel, d’images, d’objets et de livres est ...emblématique de sa pensée. Il livre les traces de ses multiples activités. La monographie de l’artiste est fondée sur l’archéologie de ce laboratoire. Formé à la littérature classique,imprégné de culture allemande, rompu à la transgression, Schoendorff s’engage dès le milieu des années 1950 à Lyon aux côtés de Roger Planchon et d’un petit groupe d’intellectuels et de créateurs. Il s’affirme en tant qu’initiateur d’une décentralisation de la culture. Il trouve ensuite dans la peinture matière à se forger son propre langage, nourri de l’imaginairesurréaliste, de Max Ernst, des tourments métamorphiques d’une matière essentiellement organique. Sa pensée singulière s’exprime dans une œuvre protéiforme qui traverse les champs de la peinture, de la gravure, du livre et de la scénographie de spectacle. Libertaire et utopiste quant à ses convictions sociales et politiques, il s’engage en fondant la MAPRA, Maison des arts plastiques Rhône-Alpes, et l’URDLA, Centre international estampe et livre à Villeurbanne.
The study of MS’s multivocal work is carried out through an on-site investigation of his workshop. The place, which reflects his philosophy, is full of materials, images, objects, and books. It bears testimony to his numerous activities. Indeed writing a monograph of the artist amounts to performing archeological fieldwork and excavation in his studio. Schoendorff studied classical literature, was well-versed on the subject of German culture, and enjoyed transgressing boundaries. As early as 1950, he was labelled as a committed artist together with RP and a small group of intellectuals and creators/designers from Lyon. Heconsidered himself as the initiator of cultural decentralization. He later devoted himself to painting and managed to create his own artistic language based on the surrealist imaginary world, Max Ernst’s production, and the metamorphic alteration of predominantly organic matter. His personal conception of art is expressed in his protean works which include paintings, engravings, books, and spectatorial scenography. A socio-political libertarian and utopian, he founded the MAPRA (Maison des arts plastiques Rhône-Alpes), the R-A Fine Arts Agency and the URDLA, the International Book and Lithography Centre (Centreinternational estampe et livre) in Villeurbanne.
In this introduction to post-war fiction in Britain, Dominic Head shows how the novel yields a special insight into the important areas of social and cultural history in the second half of the ...twentieth century. Head's study is the most exhaustive survey of post-war British fiction available. It includes chapters on the state and the novel, class and social change, gender and sexual identity, national identity and multiculturalism. Throughout Head places novels in their social and historical context. He highlights the emergence and prominence of particular genres and links these developments to the wider cultural context. He also provides provocative readings of important individual novelists, particularly those who remain staple reference points in the study of the subject. Accessible, wide-ranging and designed specifically for use on courses, this is the most current introduction to the subject available. An invaluable resource for students and teachers alike.
Artiklen præsenterer perspektiver fra en ph.d. afhandling om elevsubjektivering i et historisk perspektiv. Det gennemgående fokus er, hvor- dan skolen virker gennem skoling af lyst i levet skoleliv. ...Afhandlingens empiri er produceret gennem fokusgruppeinterviews med tidligere skolelever om deres skoleerindringer. Med baggrund i kvalitativ analyse af tre elevge- nerationers skoleerindringer fra 1950 – 2000 udfolder artiklen tre optikker. Først begrebs- liggøres skolen som erindringsrum med hen- blik på at indfange de skiftende tidsligheder og sanseligheder indeholdt i det empiriske materiale Dernæst begrebssættes skolen som ideologisk rum – en analytisk optik baseret på Slavoj Zizeks ideologikritik med henblik på at introducere begreber om ideologisk fantasi og begær i empiriske analyser af lærer-elev- forhold og lærerautoritet over tid. Den sidste optik skolen som affektivt rum anvender be- grebsliggørelser af affekt og intensitet udviklet af Brian Massumi i analyser af skolingen af lyst til læring og kultiveringen af elev-selver i historisk forskellige pædagogiske praktikker. Artiklen kan læses som et bidrag til udvikling af teoretiske begrebsliggørelser og empiriske analysestrategier, som sigter på at integrere analyser af følelser og fantasier, fornemmelser og følsomheder i forståelsen af, hvordan skolen virker på og gennem eleverne.
The article presents perspectives from a PhD- dissertation on pupil subjectification in a his- torical perspective. The overall focus is how school works through the schooling of desire in the lived life of school. Three distinct theo- retical frameworks are developed aiming at the qualitative analysis of school memories of three generations of pupils in Danish compul- sory school from 1950 – 2000. Firstly school as a space of memory is conceptualised in order to grasp the shifting temporalities and the rich sensitivities displayed in empirical material produced through focus group interviews on school memories. The analytical framework of school as an ideological space builds on the ideology critique of Slavoj Zizek in order to introduce the analysis of ideological fantasy and desire into the analysis of pupil-teacher relationships and teacher authority over time. School as an affective space uses the conceptu- alisation of affect and intensity by Brian Mas- sumi in order to analyze the schooling of the desire to learn and the cultivation of the pupil self in historically different pedagogical prac- tices. The article may be read as a contribution to the development of theoretical conceptuali- sations and analytical strategies aiming at the integration of feelings and fantasies, sensations and sensibilities into the analysis of how school works on and through the pupils.
Prvi dio ovog rada bavi se prikazom društvenog i kulturnog konteksta u kakvom je u Americi nakon II. svjetskog rata došlo do pojave Generacije beatnika i njihove književnosti, koja će se sve do ...šezdesetih godina 20. stoljeća gusto ispreplitati s popularnom kulturom i glazbom, stvarajući karakterističan fenomen književnosti u beatničkoj perspektivi. Prikazani su književni i filozofski utjecaji na temeljima kojih su beatnici nadograđivali svoje ideje i razvijali vlastite književne izričaje. Posebno uzimajući u obzir optužbe da su beatnički tekstovi neinteligentni i izvan američke književne tradicije, prikazani su njihovi raznovrsni uzori od kojih su crpili inspiraciju često intenzivno promišljajući značajna književna djela i filozofske tekstove, a beatnici su svoja znanja nadograđivali i kroz osobne razgovore s uzorima kao što su Kenneth Rexroth i Williams Carlos Williams.
Popis beatničkih uzora i teorijskih uporišta zapravo je impresivan i sastoji se od nasljeđa i iskustava koje su oni preuzimali od raznovrsnih izvora. To su pisci radikalnijeg krila Izgubljene generacije – Hart Crane, Harry Crosby i Eugene Jolas – koji su upotrebom narkotika, seksualnom i radikalnom književnom eksperimentiranju te težnjom za doživljavanjem eksteremnih iskustava i stavom o nužnosti društvene pobune, što su beatnici nadogradili još i zanimanjem za metafizička pitanja bili preteče Beat generacije; transcendentalisti kao što su Thoreau, Whitman, Emerson, Melville, koji su ih ohrabrili slaviti vlastiti individualizam i osobno iskustvo; fenomen hipsterizma i jazz glazbenici; egzistencijalisti od kojih su beatnici preuzeli akcije izazivanja postojećih društvenih struktura, a u kljuĉu egzistencijalizma može se čitati i njihova strastvena želja za življenjem trenutka; Oswald Spengler i njegov tekst Propast zapada koji im je pružio okvir za razvoj vlastitih uvjerenja; bohema i anarhizam, jer beatnici su prirodni sljednici bohemskih zajednica iz prošlosti; poezija projekcije Charlesa Olsona i teoretičari Black Mountain Collegea, primjerice Duncan i Creely, koji su njegovali iskustvenu poeziju i formu smatrali nebitnom. Njihove turobne analize beatnici su prilagodili duhovitošću, humorom i jazzom; William Carlos Williams Ginsbergu je odigrao ulogu učitelja i mentora i u svojoj se poeziji koristio proznim uporištima, omogućivši time Ginsbergu pravo nadahnuće; Wilhelm Reich s diskursom seksualnosti u kojem se na seksualni čin gleda kao na spontani, instiktivan čin tijela koji biće oslobađa od ideoloških inhibicija; Paul Goodman od kojeg su beatnici preuzeli ideju sabotiranja američkog načela zbiljnosti srednje klase; nadrealizam, uvid u koji je Ginsbergu omogućio proširiti kapacitet nesvjesnog uma. Korištenje neracionalnih asocijacija
postupak je koji su beatnici preuzeli od nadrealista; naposljetku, William Blake bio je ključan za Allena Ginsberga na sasvim osebujan, vizionarski način.
Nakon uzora i teorijskih uporišta, detaljno su raščlanjene temeljne postavke beatničke poetike i prikazane veze s drugim oblicima umjetnosti. U istraživanje je uvršteno sedam beatnika, a analizirajući njihove ključne tekstove namjera je bila potvrditi prethodno donešene zaključke o beatničkim djelima kao korpusu koji unatoč nepostojanju službenog zajedničkog programa ili manifesta sadrži prepoznatljive i ponavljajuće karakteristike. Ključne karakteristike njihove književnosti i filozofije započele su se profilirati raspravama o novoj viziji i novoj svijesti, u okviru kojih su oni ponudili usmjeravanje ka tjelesnosti i novu duhovnost. Time je njihova književnost započela put ka suštinskoj obnovi, ravnoteži i transcendenciji, u srži čega je potraga za identitetom i vizijom.
Izdvojena su četiri glavna temelja beatničke estetike. To su Kerouacov tekst "Osnove spontane proze" s tehnikama skiciranja i struje svijesti; tjelesnost i seksualnost kao najava beatničke pripadnosti ranom postmodernizmu; beatnička poetika izvedbe koja ističe važnost nastupa, usmene improvizacije i performansa. Na tragu Ginsbergova zanimanja za vokalizaciju kao praksu koja će dovesti do inspiracije, izvedba u beatničkom pjesništvu postala je sastavni dio pjesničkog oblika koji više nije sačuvan u tiskanom tekstu i stoga samo oni koji sudjeluju u scenskom prostoru imaju privilegiju u potpunosti shvatiti njihovo pjesništvo. Beatnička čitanja prerastala su tako u prave performanse i razbijala su imaginarni četvrti zid koji odvaja izvođače od publike. Naposljetku, tu je i estetika duhovnosti u smislu ambivalentnog odnosa s organiziranim religijama kao četvrta bitna karakteristika estetike beatničke književnosti. Beatnici su religijska značenja tražili i u najmanje očitim mjestima, tražeći im ujedno i nova moguća značenja, a isticali su se i radikalnim ekumenizmom. Ističe se u okviru njihovih religijskih vizija stanovita dharma poetika koja proizlazi iz budističke psihologije i filozofije, no ne smije se zanemariti niti njihovo sasvim produhovljeno, gotovo religijsko shvaćanje prirode. Oni su kulturne i religijske tradicije često spajali sa znanošću i upravo su beatnici odigrali jednu od ključnih uloga u rastu znanstvenog polja ekologije do razine na kojoj je ona postala predmet zanimanja umjetnosti.
Analizom odabranog korpusa književnih ostvarenja izvornih pripadnika Generacije beatnika, pitanja poetike potom su dodatno razrađena, a zaključci potvrđeni konkretnim primjerima.
Obilježja beatničke književnosti inspirirala su i južnoslavenske autore, a beatnička recepcija u južnoslavenskim književnostima dosad nije bila sustavno obrađivana. Drugi dio disertacije interpretacijom književnih tekstova i metodom kompleksnog istraživanja utjecaja i veza autora Beat generacije s književnim autorima na tlu bivše Jugoslavije, uz detaljniji osvrt na putovanja određenih beatnika u bivšu Jugoslaviju i obrnuto, nekih južnoslavenskih autora u Ameriku, utvrđuje kako su strukturne specifičnosti američkih tekstova preko izvornika i prijevoda prodirale u hrvatsku i druge južnoslavenske književnosti i kulture. Uzet je pritom ponovno u obzir društveni i kulturni kontekst razmatranog vremena. Do kraja pedesetih godina 20. stoljeća pojavili su se prvi prozapadnjački orijentirani pisci, kao što su primjerice krugovaši Šoljan i Slamnig, koji su u neku ruku preteže prvih konkretnih primjera recepcije beatničke književnosti na ovim prostorima.
U četiri potpoglavlja o recepciji prikazani su primjeri kako se beatnička književnost započela pojavljivati kao intertekst raspršen u simbolima prodora zapadnjačke popularne kulture, glazbe i književnosti. Ova razina recepcije pokazana je na primjerma intertekstualnih relacija Šoljanovih Izdajica i romana Kratki izlet s Kerouacovim romanom Na cesti, ali i poezije Alojza Majetića, koja je žesto na tragu Snyderova duboka poštovanja povezanosti čovjeka i prirode. Omladinski tisak i glazba predstavljaju dodatnu recepciju beatnika posredno, kroz novoliberaliziranu južnoslavensku omladinsku rock kulturu. Zanimljiva je u tom kontekstu serija tekstova Voje Šindolića objavljena u časopisu Džuboks na prijelazu 1977. i 1978. godine pod naslovom "Mjesta za beat pjesnike", koja pokazuje da je već tada postojala svijest o tekstualnim relacijama beatnika i južnoslavenskih pjesnika kao što je Arsen Dedić. Rock glazba, također, u svom novovalnom usmjerenju smjestila se na margine društva, realizirajući svoj potencijal iz podzemlja, što je sasvim beatničko okruženje. Beatnici su bili prisutni i u tekstovima pjesama pa ih tako, primjerice, u "Jablanu" priziva Branimir Johnny Štulić. Drugo potpoglavlje pruža osvrt na klasičnu recepciju prouzrokovanu prijevodima i kritičkim tekstovima, a u trećem potpoglavlju predstavljena je recepcija nastala kroz neposrednu razmjenu iskustava koja se događala kroz beatnička putovanja u tadašnju Jugoslaviju. Upravo u okviru neposredne razmjene iskustava predstavljena su i dva pomalo zaboravljena južnoslavenska autora koja su se svojim izričajem ponajviše približila beatnicima koje su i osobno poznavali. Riječ je o Milanu Oklopdžću i Voji Šindoliću koji gotovo ostavljaju dojam Ginsberga i Kerouaca ovih prostora.
Detaljan pregled veza drugih autora s područja južnoslavenskih književnosti s Beat generacijom prikazan je u četvrtom i posljednjem potpoglavlju o recepciji. Beatnički senzibilitet i svjetonazorske sličnosti pronađene su, ne u cjelini već u u određenim stvaralačkim razdobljima ili djelima, u većoj mjeri kod književnika kao što su Vojislav Despotov sa svojim "krikom uduvanim u balon" i džezom zbirke pjesama Deset deka duše; Vladimir Kopicl; izrazito subverzivni pisci Tomaž Šalamun i Boris Maruna; Nina Živančević sa svojom izvedbenom poezijom; no tu su i Edo Popović, Delimir Rešicki i Zvonko Karanović te fakovci koji su na prijelazu tisućljeća vratili naglasak na usmeno izvođenje i performans. Iako su možda na beatničkom tragu bili u nešto manjoj mjeri, fragmente beatničke estetike moguće je pronaći u djelima Milka Valenta, Saše Meršinjaka, Gorana Babića u Hrvatskoj; u Srbiji kod Srđana Valjarevića, Željka Mitića i Ivane Milankove; u Sloveniji kod Francija Zagorčnika, Marta Ogena, Mihe Avanza i Vene Taufera. Konačno, u poeziji nekih pjesnika mlađe generacije kao što su Vladimir Đurišić, Andrija Ivanović i Mehmed Begić također je vidljiva beatnička ponovno otkrivena aktualnost.
Prvi dio ovog rada bavi se prikazom društvenog i kulturnog konteksta u kakvom je u Americi nakon II. svjetskog rata došlo do pojave Generacije beatnika i njihove književnosti, koja će se sve do šezdesetih godina 20. stoljeća gusto ispreplitati s popularnom kulturom i glazbom, stvarajući karakterističan fenomen književnosti u beatničkoj perspektivi. Prikazani su književni i filozofski utjecaji na temeljima kojih su beatnici nadograđivali svoje ideje i razvijali vlastite književne izričaje. Posebno uzimajući u obzir optužbe da su beatnički tekstovi neinteligentni i izvan američke književne tradicije, prikazani su njihovi raznovrsni uzori od kojih su crpili inspiraciju često intenzivno promišlja
Despite the fact that the American academic novel has been well received by critics
and readers alike, it is still relatively unknown and unexplored within the Croatian context.
This dissertation ...offers the hypothesis that the academic novels as literary artifacts of their
time are a part of interplay of discourses in higher education, which they both shape and
are shaped by. Its purpose was to locate the discourses of the academic novels within other
contemporaneous nonliterary discursive practices, in order to recover the socio-historical
context of their production.
The analysis was done within the framework of new historical literary criticism
with an emphasis on the historicity of the texts as well as the historical context in which
the works were written. Although the theoretical approach of new historicism has been
previously used mostly in the analyses of works of the earlier literary periods, this thesis
posits the use of new historicism to analyze more recent literary works and thereby open
up new possibilities of literary and historical analysis.
The subject of investigation was the politics of higher education and American
academic fiction as represented in Mary McCarthy’s The Groves of Academe (1952),
Randal Jarrell’s Pictures from an Institution (1954), May Sarton’s A Small Room (1961),
John Williams’ Stoner (1965), Gail Godwin’s The Odd Woman (1974) and Alison Lurie’s
The War Between the Tates (1974). The study comprises the academic novels from the
1950’s to the 1980’s and traces the continuation of the genre through the turn of the century.
In the light of recent trends in Central Europe of nearing western standards in
education, detailed insight into the American educational system, as well as the problems
faced by the American academic community, may contribute to a better understanding of
academic structures as well as advance the implementation of the ongoing transitional and
integration processes. Therefore, the range of possibilities offered by works of this genre
surpasses the literary-theoretical discourse and represents a very valuable source of
experience and knowledge, contributing to the domestic and foreign scholarly exchange.
Despite the fact that the American academic novel has been well received by critics
and readers alike, it is still relatively unknown and unexplored within the Croatian context.
This dissertation offers the hypothesis that the academic novels as literary artifacts of their
time are a part of interplay of discourses in higher education, which they both shape and
are shaped by. Its purpose was to locate the discourses of the academic novels within other
contemporaneous nonliterary discursive practices, in order to recover the socio-historical
context of their production.
The analysis was done within the framework of new historical literary criticism
with an emphasis on the historicity of the texts as well as the historical context in which
the works were written. Although the theoretical approach of new historicism has been
previously used mostly in the analyses of works of the earlier literary periods, this thesis
posits the use of new historicism to analyze more recent literary works and thereby open
up new possibilities of literary and historical analysis.
The subject of investigation was the politics of higher education and American
academic fiction as represented in Mary McCarthy’s The Groves of Academe (1952),
Randal Jarrell’s Pictures from an Institution (1954), May Sarton’s A Small Room (1961),
John Williams’ Stoner (1965), Gail Godwin’s The Odd Woman (1974) and Alison Lurie’s
The War Between the Tates (1974). The study comprises the academic novels from the
1950’s to the 1980’s and traces the continuation of the genre through the turn of the century.
In the light of recent trends in Central Europe of nearing western standards in
education, detailed insight into the American educational system, as well as the problems
faced by the American academic community, may contribute to a better understanding of
academic structures as well as advance the implementation of the ongoing transitional and
integration processes. Therefore, the range of possibilities offered by works of this genre
surpasses the literary-theoretical discourse and represents a very valuable source of
experience and knowledge, contributing to the domestic and foreign scholarly exchange.
Iako je američki akademski roman dobro prihvaćen od kritičara i čitatelja, još uvijek
je relativno nepoznat i neistražen u hrvatskim razmjerima. Hipoteza je ove studije da
akademski romani kao književni artefakti svog vremena istodobno oblikuju i odražavaju
splet diskursa visokog obrazovanja u kojima sudjeluju. Stoga je njezin glavni cilj locirati
diskurs akademskih romana kroz neknjiževne diskurse njihova razdoblja kako bi se došlo
do novih saznanja o društveno-povijesnom kontekstu njihova nastanka.
Pri analizi je korišten književno-teorijski pristup novog historizma koji naglašava
povijesnost tekstova kao i značaj povijesnog konteksta u kojemu su djela nastala. Premda
je dosad pristup novog historizma uglavnom korišten samo za analizu djela iz starijih
književnih razdoblja, ovaj rad želi ukazati na primjenjivost ove metode pri čitanju
akademske proze, čime se otvaraju nove mogućnosti proučavanja suvremene književnosti.
Propitujući odraz američkog društva i akademskog svijeta u američkoj prozi iz
akademskog života, rad se usredotočuje na romane nastale od 1950. do 1980. - The Groves
of Academe (1952.) Mary McCarthy, Pictures from an Institution (1954.) Randala Jarrella,
A Small Room (1961.) May Sarton, Stoner (1965.) Johna Williamsa, The Odd Woman
(1974.) Gail Godwin i The War Between the Tates (1974.) Alison Lurie - te potom razmatra
kontinuitet žanra na prijelazu stoljeća.
U svijetlu suvremenog trenda približavanja Hrvatske Zapadnim obrazovnim
standardima, detaljniji uvid u američki obrazovni sustav, kao i promjene s kojima se
suočava akademska zajednica, može pridonijeti boljem razumijevanju akademskih
struktura i pospješiti započete tranzicijsko-integracijske procese. Prema tome, raspon
mogućnosti koji nude djela ovog žanra nadilazi čisto teorijsko-književni diskurs, i
predstavlja važan izvor iskustva i znanja te doprinos unutar- i međukulturalnoj znanstvenoj
razmjeni.
