Cerebrovaskularne bolesti predstavljaju danas vodeći zdravstveni problem u zemljama zapadnog svijeta, a depresija je četvrti najveći zdravstveni problem. Danas se smatra da je povezanost između ...depresije i moždanog udara nedvojbena. Depresija je najčešći psihijatrijski poremećaj povezan sa cerebrovaskularnim bolestima, javlja se u 26 do 34 posto bolesnika unutar dvije godine poslije moždanog udara. Postoji povezanost između težine poslijeinzultne depresije i lokacije lezije mozga: što su oštećenja mozga bliže podruju lijevog frontalnog režnja, učestalost i težina depresije je veća. Rano otkrivanje i liječenje postaje jedan od temeljnih ciljeva suvremene medicine. Pokušaji sprječavanja razvoja poslijeinzultne depresije dosad su bili manje uspješni. Liječenje se uspješno provodi primjenom psihoterapije, psihofarmakoterapije, elektrokonvulzivne terapije i rehabilitacije. Biopsihološki model omogućuje razumijevanje višečimbenske etiologije psihičkih i fizičkih poremećaja poslijeinzultne depresije kao preduvjeta za sveobuhvatno i uspješno liječenje.
U ovom radu pokušali smo prikazati tijek liječenja bolesnika koji je i u strukturi ličnosti pokazivao znakove i simptome mentalnog funkcioniranja po depresivnom tipu. Prema anamnestičkim i ...heteroanamnestičkim podacima smatrali smo da će lijek s poticanjem nekoliko transmitorskih sustava biti učinkovitiji u odnosu na težinu kliničke slike, kao i karakteristike strukture ličnosti koju smo pokušali u ovom radu što detaljnije opisati.
Analizirano je 170 slučajeva akutnih otrovanja u 60 pacijenata i 110 pacijentica (srednja dob 31 godina) koji su obrađivani u Hitnoj internoj poliklinici Kliničke bolnice "Merkur" u razdoblju od 1. ...siječnja do 1. studenoga 1999. U 168 (98%) pacijenata otrovanje je bilo namjerno izazvano. Devedeset posto otrovanja dogodilo se kod kuće. U 134 (79%) pacijenata samoubojstvo je pokušano lijekovima. Uzrok akutnog otrovanja u 81 (48%) bili su benzodiazepini, a u 19 (11%) slučajeva antidepresivi. Pretežiti uzrok otrovanja u muškaraca bio je alkohol (u 18 slučajeva, 11%) ili kombinacija alkohola i psihoaktivnog preparata (u 10 slučajeva, 6%). Narkotici su bili uzročnici akutnog otrovanja u 31 (18%) pacijenata i među njima bio je najzastupljeniji kokain. Ostali uzročnici akutnog otrovanja bile su sintetske droge kao ecstasy (3 slučaja, 2%) te udisanje ugljičnog monoksida (6 slučaja, 4%) i klorovodične kiseline (2 slučaja, 1%). U 68 (40%) pacijenata pokušaj suicida bio je posljedica depresije. Prethodnih suicidalnih namjera bilo je u 24 (14%) pacijenata. Na prijemu u Hitnu internu polikliniku bilo je ukupno 50 (29%) komatoznih pacijenata, a uzrok otrovanja kokain u 31 (18%), benzodiazepin u 11 (6%) i alkohol u 8 (5%) slučajeva. Od tih pacijenata na daljnjem tretmanu u Jedinici intenzivne njege zadržana su 24 pacijenta. Smrtni ishod zabilježen je u troje pacijenata visoke dobi (više od 70 godina) koji su se otrovali antidepresivima, a uzrok smrti bile su ventrikularna aritmija i respiratorna depresija. Rezultati ovog istraživanja daju korisne podatke kako za pružanje neposredne medicinske skrbi tako i pri planiranju zdravstvene zaštite u namjerno izazvanim akutnim otrovanjima.
Retrospektivno su analizirani telefonski pozivi vezani uz ingestije lijekova primljeni u nacionalnom Centru za kontrolu otrovanja u Zagrebu u posljednjih 15 godina. Tri skupine psihoaktivnih lijekova ...(benzodiazepini, neuroleptici, antidepresivi) bile su od posebnog značenja u ovom radu. Svi slučajevi ingestije lijekova analizirani su u dva vremenska intervala: period I (1985.–1991.) i period II (1992.–1999.) te u dvije skupine s obzirom na dob otrovanih: djeca (<16 godina) i odrasli (316 godina). Svaki telefonski poziv brojen je kao jedan slučaj trovanja, uključujući i višestruke ingestije lijekova (ingestije više od jedne vrste lijeka u isto vrijeme) koje su uključivale barem jedan psihoaktivni lijek. Kod djece, učestalost akutnih otrovanja neurolepticima bila je značajno veća u periodu II nego u periodu I (7.4%:4.4%; P<0.05). Učestalost otrovanja benzodiazepinima, antidepresivima i amitriptilinom kod djece nije se značajno razlikovala u periodu I i II (benzodiazepini – 13.5%:9.9%; antidepresivi – 1.8%:1.8%; amitriptilin – 0.3%:0.6%), kao ni učestalost višestrukih ingestija lijekova (19.4%:20.5%). Kod odraslih, učestalost otrovanja antidepresivima i amitriptilinom bila je značajno veća u periodu II nego u periodu I (antidepresivi – 13.0%:5.9%; P<0.01; amitriptilin – 7.3%:2.9%; P<0.05), kao i učestalost višestrukih ingestija lijekova (45.3%: 29.1%; P<0.01). Učestalost otrovanja benzodiazepinima i neurolepticima kod odraslih nije se značajno razlikovala u periodu I i II (benzodiazepini – 27.5%: 28.4%; neuroleptici – 20.6%: 19.7%). U oba perioda učestalost otrovanja psihoaktivnim lijekovima bila je značajno veća u odraslih nego u djece (period I – 53.9%: 19.4%; P<0.01; period II – 61.3%:19.1%; P<0.01). Od 1992. u Hrvatskoj se bilježi značajan porast broja akutnih otrovanja antidepresivima, osobito tricikličkim, u odraslih osoba, što je vezano vjerojatno uz učestalije propisivanje tih lijekova. Ovaj fenomen nije zabilježen u djece. Povećanje učestalosti akutnih otrovanja psihoaktivnim lijekovima, kao jedna od mnogih posljedica rata i posttraumatskoga stresnog poremećaja, upućuje na potrebu pažljive psihijatrijske procjene oboljelih, osobito pažljiviju uporabu antidepresiva. Rezultati ovog rada govore u prilog potrebe daljnjeg istraživanja učestalosti propisivanja psihoaktivnih lijekova u Hrvatskoj.
