Usled snažnog uticaja heritoloških koncepata i zabrinutosti za budućnost nasleđa, dolazi do sve veće muzealizacije prošlosti i nekontrolisanog priliva kulturnih dobara u muzeje. Posledično, sve veći ...broj muzeja izražava zabrinutost za budućnost zbirki koje se nalaze u, sada već prepunim, depoima. U pogledu velike količine materijala, posebnu kategoriju čine arheološke zbirke koje se od drugih razlikuju prema načinu prikupljanja i dinamici rasta predmeta unutar muzejskog fonda. Postojeći pristupi prikupljanja arheoloških zapisa podrazumevaju nepredvidiv godišnji rast i samim tim predstavljaju neodrživ koncept dugročnog upravljanja arheološkim nasleđem. Posledica ovakvog stanja jeste zapostavljenost prikupljenih nalaza u fazama nakon iskopavanja, kao vitalnog dela „života“ arheoloških predmeta. Istovremeno, nepregledni redovi nedostupne građe ukazuju na profesionalni horror vacui, strah da se određeni dokaz ili trag izgubi iz procesa sagledavanja prošlosti ili pak na težnju da se održi imperativ očuvanja nasleđa za buduće generacije. Usled neuređenosti procesuiranja arheoloških ostataka postavlja se pitanje kako tradicije prikupljanja i organizovanja artefakata utiču na vrednosnu ocenu arheoloških zapisa i formiranja slike o prošlosti. Imajući u vidu navedeno, rad predstavlja kritički osvrt na problem dugoročnog upravljanja arheološkim materijalom i zbirkama u muzejima i drugim srodnim institucijama. Pored toga, biće razmotreni i mogući pravci promena praksi korišćenja i redefinisanja vrednosti „neotpakovanog“ arheološkog nasleđa.
The town of Varaždin was surrounded by a fortification in the shape of an irregular quadrilateral with bastions, semi-circular half towers and north and south town gates which were entered across ...wooden bridges stretching over a moat. According to historical sources, its construction was associated with the impending threat to the wider area of the Kingdom of Croatia and Styria in the second half of the 15th century, while the underlying mediaeval fortification layer that preceded it has not been sufficiently researched yet. Although the exact time of the beginning of its construction remains unknown, the existence and construction of the walls is mentioned in the sources as early as 1516. Some elements indicating the appearance of the fortification around the settlement before it was modernised are known from historical sources, but its final transformation occurred in the Renaissance during the restoration of the feudal fortification into a Wasserburg, when these two elements were connected with a shared fortification system. Apart from repairs, after this period there were no significant interventions on the fortification until the second half of the 18th century, when the east and west walls were breached for the purpose of urban development and to facilitate transport. At the beginning of the 19th century the fortification was systematically demolished, leaving only the foundations of the walls beneath the street level and individual segments in the foundations of houses.
The all-encompassing changes that have shaped the west of Europe during the early modern period, introducing new ways of perceiving (and investigating) the whole universe, and each individual as ...well, have decisively influenced the foundations of our discipline. The special credit should be paid to the antiquarian movement and the generations of its followers. On the other hand, according to the general consensus, the region of modern Serbia, being a part of the Ottoman Empire, has not attracted the curiosity of the antiquarians until the second half of the 18th century. Numerous reviews of the history of archaeology in Serbia, both by local and foreign authors, consolidate this view. However, the life and work of Luigi Ferdinando Marsigli (1658–1730) offers a significantly different view of the roots of archaeology in these parts. Born in an aristocratic family in Bologna, highly educated, serving in the Austrian Imperial army by the end of 17th century, Count Marsigli spent almost two decades in the lands of the middle Danube valley. During the Vienna war (1683–1699), and then fortifying the new frontier after the Peace of Karlovac (1699–1701), L. F. Marsigli got acquainted with the rich heritage (above all from the Roman times) of the region. He published the results of his research in the volume entitled Danubius Pannonico-Mysicus. The very title suggests the importance Marsigli assigned to the Classical past, whose vestiges he described in the second of six books of this work. Under the title De antiquitatibus Romanorum ad ripas Danubii, in accordance with the best antiquarian traditions, the learned Count offers a comprehensive and systematic review of the Roman material culture along the Danube banks – in his own words – of Pannonia and Moesia. Marsigli’s antiquarian endeavours in the field and the subsequent published accounts establish a massive contribution to the antiquarian tradition in the region of modern Serbia, and then – indirectly, through the works of the 19th century authors – to Serbian archaeology in general.
Tlo današnje Srbije – kako nam ukazuju brojni prikazi istorije arheologije u našoj zemlji – bivajući delom Osmanskog carstva gotovo da nije privlačilo nikakvo interesovanje antikvara sve do druge ...polovine XVIII stoleća. Nasuprot tome, osvrt na lik i delo L. F. Marsiljija (Luigi Ferdinando Marsigli, 1658—1730) nudi bitno drugačiju sliku korena arheologije na ovim prostorima. Grof Marsilji je krajem XVII veka, kao pripadnik austrijske carske armije, proveo gotovo dve decenije na prostorima srednjeg Podunavlja tokom kojih se upoznao s bogatim nasleđem prošlosti (pre svega rimske) ovih krajeva. Rezultate svoje učenjačke delatnosti u Podunavlju sabrao je u delu pod nazivom Danubius Pannonico-Mysicus. U drugom tomu ovog dela, pod naslovom De antiquitatibus Romanorum ad ripas Danubii, u skladu sa najboljim starinarskim tradicijama učeni grof daje obuhvatan i sistematičan pregled rimske materijalne kulture duž dunavskih obala, kako sam kaže, Panonije i Mezije. Ukratko, svojim antikvarskim delanjem na samom terenu, a potom i objavljenim delom, L. F. Marsilji je dao snažan doprinos antikvarskoj tradiciji na tlu današnje Srbije, a zatim – posredno, kroz dela autora tokom narednih stoleća – i čitavoj srpskoj arheologiji.
U dugoj tradiciji proučavanja latenskog perioda na prostoru južne Panonije otvorena su mnoga pitanja, među kojima ekonomskim delatnostima, naročito zemljoradnji i stočarstvu, nije posvećena zaslužena ...pažnja. Postojeći arheološki podaci dozvoljavaju izvođenje hipoteze o inteziviranju naseljavanja u kasnom latenu, kao i intenziviranju poljoprivrednih aktivnosti, što su procesi koji su mogli dovesti do promena u pejzažu. Međutim, osim postojanja sporadičnih opaski u literaturi, proučavanje samog pejzaža nije bilo predmet istraživanja. Danas, razvojem arheologije pejzaža i analiza stabilnih izotopa otvorene su mogućnosti za bolje razumevanje, ne samo izgleda pejzaža, već i njegovih promena kroz vreme, kao i načina na koje su se ljudi u prošlosti u njemu kretali i koristili ga. Pri tome, treba imati u vidu da pejzaži nisu samo prostori iz kojih je čovek na što racionalniji način crpe resurse, već da su oni istovremeno produkt, medij i slika različitih kolektivnih i individualnih, društvenih, simboličkih i istorijskih iskustava življenja. U ovom radu razmatraju se mogućnosti i perspektive primene analiza stabilnih izotopa ugljenika i stroncijuma na životinjskim kostima sa kasnolatenskih nalazišta u južnoj Panoniji s ciljem proveravanja postojećih i postavljanja novih hipoteza koje se tiču ne samo ekonomskih praksi, već i socio-političkih prilika.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- - All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain ...Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
The core of the city of Varaždin is defined as a space that was surrounded with town’s graveyards and fortifications, by the 19th century, together with the site of the Old City fortress. ...Archaeological researches in this area were possible to divide into three main periods, in chronological order and in terms of performance intensity. The period before and during World War II (Filić’s research), then the period after the World War II and the period after 1993 The first period is characterized by the very beginning of excavation, since 1938 until 1943 when in the territory ofthe fortress the Old Town, under the direction of Krešimir Filić, was excavated in the area, due to the need of landscaping around the Old Town. The next period after the World War II was the time of stagnation of archaeological research in the city and it was marked by only two major archaeological researches in the city’s territory; research of the so-called Brvnara (log cabin) on today’s Franciscan Square in 1954 and 1962/63 year, probe in the inner courtyard of the Old Town fortress, led by B. Vikić from the Zagreb Archaeological Museum. The rest were only minor probes around the fort, architectural character in 1970/71 and sporadic rescue interventions of the curators of the Varaždin City Museum on locations within the city; in the 1966. Kukuljevićeva street, and in 1984 at the “Varteks” department store in the very center of the town. In the last period, since 1993, when two major archaeological excavations occur in the city (Blažekova street and corner of Šenoina street and Pavlinska street), archeological surveys and research intensified, with well supporting documentation. In that way, a total of 24 locations investigated within the city have been documented up to today, while the area within the territory of the fortress of the Old City during this period, was investigated on multiple archaeological probes, on 6 occasions.
Kako bismo razumeli nastanak, širenje, usvajanje i održavanje ideja u nauci, naučnika bi trebalo sagledati u svetlu njegovih savremenika. Studije sociologije nauke pokazuju da neformalni nivo, ...odnosno personalna komunikacija, čini značajan deo naučnog života. Kroz personalnu komunikaciju naučnici grade različite strategije, nalaze potvrdu svojih ideja ili utemeljuju sopstvene položaje. Vođeni različitim interesima naučnici se na taj način grupišu u mreže interakcija. Analiza personalne korespodenicije Miodraga Grbića (1901–1969), kustosa i arheologa Narodnog muzeja u Beogradu, pruža uvid u nepoznate ali značajne detalje istorije srpske/jugoslovenske arheologije. Grbićeva delatnost postaje znatno jasnija ukoliko se posmatra u kontekstu, kroz prizmu internacionalnih naučnih mreža. Ideje koje je delio u okvirima naučnih mreža postaće očigledne tokom Drugog svetskog rata i konačno dobiti svoje otelotvorenje u vidu Muzejskog kursa. Gledano šire, iza Grbićevih naučnih mreža naslućujemo velike i važne teme kulturno-istorijske arheologije u specifičnim idejno-političkim okolnostima Evrope između dva svetska rata.
Životne i arheološke putanje Adama Oršića često su išle različitim smerovima, naizgled stihijski i bez ikakvog jasnog plana. Ipak, konstanta u njegovoj biografiji je rad na arheologiji, bilo da se ...radi o neolitskom naselju na Bubnju kod Niša, rimskoj utvrdi kod Miheldorfa ili humkama u Brazilu. Bez obzira na njegov društveni položaj ili političke prilike u kojima se našao, Oršić je istrajavao u bavljenju arheologijom. Na tom putu, Oršić je načinio važna otkrića, publikovao vredne radove za veliki broj lokaliteta koji se istražuju i danas, i trudio se da stečeno znanje prenese drugima, bilo kroz obuku lokalnih poverenika, nastavu koju je držao studentima u Brazilu ili na stručnim skupovima. Arheologijom u Nišu bavio se s pozicije kustosa Muzeja u čijem osnivanju je učestvovao, ali i kao referent Banovinskog konzervatorskog odeljenja. Tokom Drugog svetskog rata, nakon kratkog političkog nameštenja u Srbiji,odlazi u Hrvatsku gde se bavi diplomatijom, da bi pred sam kraj rata otišao u Austriju, gde je učestvovao u arheološkim kampanjama Muzeja u Lincu (Landesmuseum Linz). Oršić 1951. godine odlazi u Brazil, gde nastavlja karijeru arheologa do svoje smrti 1968. godine. I pored sveg važnog posla koji je obavio u Jugoslaviji, dugo je ignorisan u lokalnim arheološkim zajednicama.
Terminološke probleme pri istraživanju glazbe antičkih razdoblja nalazimo podjednako kod arheoloških i muzikoloških autora. Jedno od područja koje pati zbog nedostatka suradnje ovih dviju struka jest ...organologija. Čak i najkraći odlomci o glazbi antičke Grčke spomenut će liru, kitaru i aulos, no rijetko se koji autor detaljnije bavi terminološkim problemom žičanih instrumenata. Usporedbom opisa i ilustracija uočit ćemo velike nepodudarnosti unutar struka, pa čak i pojedinačnih djela. Najveći terminološki problem u klasificiranju žičanih instrumenata stvara termin lira koji se rabi generički i za pojedinačni instrument. Kako su odlomci o glazbi u literaturi obiju struka najčešće kratki i svedeni na osnovne podatke, rijetko se koji autor dotakne navedene polisemije, čime otežava čitateljevo razumijevanje. Terminološki problemi također nastaju zbog pogrešnih ili arheološkim nalazima nepotkrijepljenog opisivanja, ali i zbog krivih prijevoda. Neki autori antičke instrumente poistovjećuju sa suvremenim kako bi izbjegli posuđenice. U slučaju da ih koriste, one su rijetko u kurzivu, a umjesto njih (ili uz njih) koriste i druge termine. Ovim radom pokušat će se prikazati terminološki problemi triju navedenih instrumenata i njihovo porijeklo na temelju istražene arheološke i muzikološke literature u nadi da će pomoći standardizaciji termina kod prevoditelja te arheoloških i muzikoloških istraživača.
Terminological problems equally arise in archeological and musicological research of ancient Greek music. One field that suffers from this lack of collaboration is organology. Even the shortest paragraphs on ancient Greek music will mention the lyre, the kithara, and the aulos but only a few authors deal with the barely noticeable terminological problem of the string instruments in detail. By comparison of descriptions and illustrations of the latter, we notice great incompatibility. The biggest terminological problem in classifying string instruments is the term lyre that is used generically and for a specific instrument. Since the paragraphs on ancient music in archeological and musicological literature are short and reduced to basic information, this polysemy is rarely mentioned. This makes the reader’s and the researcher’s understanding of the subject difficult. We find terminological problems due to wrong or uncorroborated depictions, but also because of the wrong translations from Greek and other languages. Some authors equate ancient instruments with contemporary to avoid loan-words but instead use various terms. When they use loan-words they rarely italicize them. This work will try to clarify the classification of ancient Greek string instruments by using definitions based on the studied literature and hopefully it will serve for terminology standardization that can be used by translators and researchers.
PDF
