Janez Trdina (1830.–1905.) jedna je od najsamostalnijih ličnosti slovenske književnosti
druge polovice 19. stoljeća. Njegov eklektičan koncept književnosti, svadljivi
karakter i radikalni politički ...stavovi – republikanizam, antiklerikalizam i posebno
(slavenski) nacionalizam – vodili su ga u stalne sukobe, pogubne za njegovu
profesorsku i spisateljsku karijeru. Dvije afere u kojima je Trdina najviše uzburkao
slovenski javni prostor dogodile su se u razmaku od trideset godina. Prva se dogodila
godine 1850. i 1851., kada je Trdina objavio „Pripovjetku o zlatnoj kruški“ i „Pretres slovenskih pjesnika“ i njima temeljito potresao staroslovensku kulturnu
elitu. Druga, mnogo veća, uslijedila je osamdesetih godina 19. stoljeća, kada je
umirovljeni gimnazijski profesor u ljubljanskim literarnim časopisima objavljivao
„Bajke i pripovijetke o Gorjancima“ i „Hrvatske uspomene“.
Svojim žanrovski teško uhvatljivim književnim tekstovima, u koje je upletao svoje
društveno-kritičke stavove, Trdina je ljutio mnoge suvremenike: najprije staroslovenske
uglednike Bleiweisova kruga, a kasnije osobito plemstvo, kranjske Nijemce
i „nemškutare“, moraliste i klerikalce. Tome je dodatno pridonijela činjenica
da Trdinova kritika nije ostala općenito načelna, nego je napadala izravno, ad hominem
(iako u literarnom ruhu): Trdina je bez zadrške difamirao i najuglednije
ličnosti. Ako izuzmemo zabranu čitanja Ljubljanskog zvona za studente, Trdinovi
tekstovi nisu bili podvrgnuti eksplicitnoj cenzuri – ali su ipak bili pokrenuti mehanizmi
ušutkavanja koji se mogu nazvati mekom cenzurom. Nakon prve afere, Trdina
je prestao objavljivati za puna tri desetljeća, dok je druga presudno pridonijela
ostavci Zvonova urednika Frana Levca i prestanku izlaženja liberalnog Slovana.
