Portraits of Judyta in Rafał Leszczyński’s and Wacław Potocki’s poems The article deals with the peraenetic representations of Judyta with particular emphasis on how she was portrayed in the epic ...poems of Rafał Leszczyński (1620) and Wacław Potocki (circa 1952). The author analyzes the differences of portrayal of the biblical widow in Guillaume du Bartas’ La Judit and the Polish paraphrasing of said text by Rafał Leszczyński (Iudith). Those differences were influenced not only by political, but also by moral and social factors. The best example and proof of that is the shortened and modest (as compared to the original) description of Judyta’s beauty found in Leszczyński’s text.Key words: baroque; Bible; Judyta; paraenesis; Rafał Leszczyński; Wacław Potocki;
U ovome radu predmetom je proučavanja književna životinja u poemi Sveta Rožalija požeškoga isusovca Antuna Kanižlića (Požega, 1699 – Požega, 1777). U kontekstu hrvatskih baroknih religioznih poema ...(Ivan Gundulić, Suze sina razmetnoga; Ivan Bunić Vučić, Mandalijena pokornica; Ignjat Đurđević, Uzdasi Mandalijene pokornice) Kanižlićeva se pored već uočenih razlika (u odnosu na: motive i teme, strukturu, metar, molitvu kao sekundarni žanr) izdvaja i u odnosu na opisani životinjski svijet. Zastupljenost životinjskih vrsta u navedenim poemama nije ujednačena: najmanja je u Bunićevoj Mandalijeni pokornici (10), ujednačena u Uzdasima Mandalijene pokornice (21) i u Suzama sina razmetnoga (22), a najbrojnija u Svetoj Rožaliji (61). Istraživanje carstva Animalia u Rožaliji pokazalo je da je fauna najbrojnija u prvome dijelu, za trećinu manja u drugome i trećemu dijelu, dok je u četvrtome dijelu svedena na samo jednu trećinu prvoga dijela. Bogatiji životinjski svijet i to, uglavnom, u svojim primarnim značenjima (npr. ptice) javlja se u onim pjevanjima u kojima dominira rokokoovsko „vanjsko oko“ (prvo i drugo pjevanje, a posebice oni dijelovi u kojima je opisana Rožalijina ponesenost ljepotom prirode, njezinim zvukovima i pokretima). Prema kraju poeme barokno „unutarnje oko“ sve je manje otvoreno prema životinjskome svijetu, a različita lirska i moralna simbolika koja proizlazi iz figurativnih podudarnosti s određenim moralnim i teološkim poimanjima sve češća.
The paper deals with the analysis of the literary animal in the poem Saint Rosalia writtenby the Jesuit monk Antun Kanižlić from Požega (Požega, 1699 – Požega, 1777). Inthe context of the Croatian baroque religious poems (Ivan Gundulić, Suze sina razmetnoga;Ivan Bunić Vučić, Mandalijena pokornica; Ignjat Đurđević, Uzdasi Mandalijenepokornice), along with previously identified differences in the motives, topics, structure,meter, and prayer as the secondary genre, Kanižlić’s poem is distinctive in the depictionof the animal world. The presence of the animal species in the given poems is notconsistent: it is the least frequent in Bunić’s Mandalijeni pokornici (10), almost the samein Uzdasi Mandalijene pokornice (21) and in Suze sina razmetnoga (22), while it is themost frequent in Saint Rosalia (61). The analysis of the Kingdom of Animalia in Rosaliashowed that fauna is the richest in the first section, by a third less in the second andthird sections, while in the fourth one, it reflects only a third of the first section. In itsprimary meanings (e.g. birds), the richer animal world can be mainly noticed in thosepoems in which the Rococo „external eye“ dominates (the first and second poems,particularly in the depictions of Rosalia’s enchantment with nature’s beauty, its sounds,and movements). Towards the end of the poem the Baroque „internal eye“ is graduallyless open to the animal world, whereas different poetic and moral symbolism emergingfrom the figurative correspondences with particular moral and theological concepts ismore frequent.
Badanie piśmiennictwa zakonnic w jednorodnej przestrzeni miasta służy przywracaniu pamięci o kilku pokoleniach kobiet, które żyły w Lublinie, odkrywaniu ich aktywności intelektualnej, kultury ...literackiej, obyczajów i zainteresowań, kształtowania obrazu świata. Piśmiennictwo kobiet w epoce staropolskiej wciąż otwiera nowe możliwości poznawcze dla literaturoznawców, badaczy zajmujących się geopoetyką, zainteresowanych zagadnieniami pamięci zbiorowej, prywatności, obiegu teksów, tożsamości bohaterek i identyfikacji zbiorowej czy mentalności grupy. Pozostałe po karmelitankach egodokumenty są dobrym materiałem oglądu naukowego tej wyizolowanej grupy, a mikroskala badawcza pozostaje w obrębie antropologicznej orientacji historycznej. Lubelskie rękopisy, dokumenty i świadectwa aktywności intelektualnej sióstr uległy w XIX wieku całkowitemu rozproszeniu. Artykuł ten ma na celu scalenie wiedzy na temat odnalezionych tekstów karmelitanek lubelskich, określenia najważniejszych cech części dorobku zakonnic, wskazania autorek tekstów, Analizie poddano grupę pism „urzędowych”, (księga wizytacji klasztoru, listy - certaminy) oraz kroniki dwóch lubelskich klasztorów, z których pierwsza, klasztoru pw. Św. Józefa jest znacznych rozmiarów, druga, z kalsztoru pw. Niepokalanego Poczęcia, stanowi zaledwie wstępną część zaginionego najprawdopodobniej tekstu.. Wskazane zostały także inne formy piśmiennictwa klasztornego: żywoty, sylwiczne zbiory duchowościowe, modlitewniki osobiste, zbiór listów, adaptacje zbiorów emblematycznych. Najważniejszymi źródłami wiedzy o lubelskich karmelitankach były kroniki. Były one rodzajem domowej historiografii i miały charakter pośredni pomiędzy księgami zmarłych czy księgami obłóczyn, a regularnie prowadzoną narracją, przedstawiającą w porządku chronologicznym wydarzenia z życia grupy. Kronika pierwszego klasztoru obejmuje okres od 1624 do 1701 roku. Księga pisana była konsekwentnie przez kilka anonimowych kronikarek różniących się zainteresowaniami, sposobami precyzowania przekazu i umiejętnościami pisarskimi. Najprawdopodobniej pierwszą autorką kroniki (od 1625 roku) była Febronia od Jezusa. Naturalny przekaz ustny, oprócz osobistego doświadczenia piszącej był najważniejszym źródłem wiedzy o wydarzeniach w domu klasztornym. Ze względu na przyszłego odbiorcę kroniki i potrzebę uwiarygodnienia historiograficznego zostały dodane listy. W strukturze kroniki zostały zamieszczone także inne teksty i gatunki egzogenne. Szczególna uwagę zwracają jednowątkowe mikronarracje. Fragmenty te stanowią o nadzwyczajnej wartości literackiej kronik karmelitańskich. Ukazują ekspresję piszących kobiet, umiejętność w zakresie prowadzenia potoczystej narracji i transponowania przekazu oralnego na karty kroniki. Gawędowy ton zapisków kieruje uwagę w stronę pamiętnikarskich cech kroniki, a kulturoznawców ku kategorii prywatności, tożsamości i pamięci tej niewielkiej grupy odizolowanych w znacznym stopniu od świata kobiet. Kronikarki wielokrotnie sygnalizowały, jak istotną wartością jest dla konwentu tożsamość grupy. Konfrontacje my – oni, wewnątrz – zewnątrz (klasztoru), podkreślanie indywidualizmu i odmienności zakonu pokazują daleko idącą autoświadomość autorek. Potoczyste w narracji kroniki klasztorne, pozwalają spojrzeć na przeszłość grupy, wspólnoty jako na całość, ale też jako na przestrzeń działania konkretnych, ambitnych i mających wiele do powiedzenia kobiet. W rzeczywistości zakonu klauzurowego „rozgadane” historie karmelitanek wydają się rewersem obowiązującego milczenia zakonnego, przekorą wobec drewienek noszonych w ustach dla jego zachowania czy dzwonków służących do klasztornej komunikacji, które miały zastępować zbędne i uznane za grzeszne słowa.
Kompozytor Franz Tunder (1614-1664), pełniąc ponad 25 lat funkcje organisty i animatora życia muzycznego w kościele Najświętszej Maryi Panny w Lubece, był prekursorem ostatniej generacji ...hansatyckiego baroku, ale i wielkim mistrzem tego stylu. Tworzył dzieła organowe oraz kompozycje wokalno-instrumentalne. Wśród nich znajduje się koncert kościelny, napisany do protestanckiej adaptacji łacińskich słów antyfony Salve Regina. Jest nim utwór Salve coelestis Pater na bas solo, skrzypce i basso continuo. Autor artykułu wskazuje na związki słowa i muzyki w szeroko pojętym aspekcie wykonawczym. Wychodząc od teologicznej analizy tekstu słownego, wskazuje na retoryczne znaczenie szeroko pojętych zabiegów muzycznych, szczególnie w linii melodycznej basowego głosu solowego.
Nakon što je Heinrich Wölfflin uveo pojam baroka u povijest umjetnosti, taj se izraz brzo proširio na sva područja humanistike, nalazeći svoje mjesto i u znanosti o književnosti. Usporedno s takvim, ...u osnovi historijskim razumijevanjem, od Nietzscheova se doba razvijalo i transhistorijsko shvaćanje baroka kao dekadentnog stila koji se može javiti u svakoj epohi. U posljednjih nekoliko desetljeća književna teorija izrodila je i pojam „neobaroka“, kako bi razjasnila konstrukciju alternativnih povijesti modernosti, imunih na esencijalističku logiku suvremenog kapitalizma. U članku se, nadalje, oslanjam na „heterološku“ interpretaciju modernosti kakvu je razvio francuski teoretičar Michel de Certeau. On je u djelu
La Fable mystique
(1982) ustvrdio da u baroknoj mističkoj književnosti odlučujuća uloga ne pripada radikalnom prijelomu sa srednjim vijekom, već da je riječ o novom načinu uporabe (
re-employment
) postojećih diskursa, koji izbjegavaju svako zatvaranje u okvire institucije. Uvjet mogućnosti takvih diskurzivnih strategija je poseban odnos prema radikalnoj drugosti. Iz takvog odnosa ne nastaje stabilni kartezijanski subjektivitet, već subjekt koji biva za drugog/Drugoga. Pretpostavka da je mistična književnost simptom modernosti kao takve utire put uvidu u izvorni, „atopični“ prostor, koji nadilazi puke društvene i političke projekte emancipacije. Tu je riječ o svojevrsnom transcendentalnom razumijevanju modernosti kao uvjeta mogućnosti onog modela subjektivnosti, diskurzivnosti i prakse koji je svagda usmjeren ka jednoj heterološkoj etici.
After Heinrich Wölfflin introduced the notion of Baroque in the history of art, the term rapidly expanded to all areas of humanities, including the realm of literary studies. In parallel with this historical understanding, the transhistorical understanding of Baroque as a decadent style that can occur in every epoch was developing, at least from Nietzsche’s era on. In the last decades, literary theory has developed the term “Neo-Baroque” in order to clarify the construction of alternative histories of modernity that would be immune to the essentialist logic of modern capitalism. In the article, I draw on the “heterologic” interpretation of modernity developed by the French theoretician Michel de Certeau. In his work
La Fable mystique
(1982), he argues that Baroque mystical literature does not establish the radical rupture from the Middle Ages, but rather a new mode of uses (
re-employment
) of existing discourses, which avoids any closure within the frames of institutions. The precondition of such discursive strategies is a special relationship to radical alterity. Such a relationship does not foster stable Cartesian subjectivity, but rather a subject that is for the other/Other. The assumption that mystical literature functions as a symptom of modernity in general paves the way to an insight into the originary, “atopic” space that goes beyond the mere social and political projects of emancipation. What is at stake here is a kind of transcendental understanding of modernity as a condition of the possibility of the subjectivity, discursiveness and practice, which are focused on a heterological ethics.
Svrha je ovoga članka pružiti osnovni pregled dosadašnje obrade i percepcije redovnika glazbenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja iz 18. stoljeća u domaćoj i stranoj (ponajviše u ...talijanskoj) literaturi, u rasponu od napisa iz 1846. do posve recentnih priloga. Prateći njihov diskurs, kroz istraživanja i poglede raznih kulturnih djelatnika i znanstvenika (napose muzikologa), u smislu rasvjetljivanja imena, biografija, djelovanja i doprinosa glazbenika članova dotične franjevačke pokrajine tijekom baroka i (pret)klasicizma – a djelomično onda i onih starije njezine provincije-majke, Bosne Srebrene – uočljivi su različiti pristupi te postupno povećavanje uvida u broj i dostignuća odnosnih protagonista. Imena don Petra (bivšega fra Pavla OFM) Nakića i fra Petra Kneževića OFM, iako su se u literaturi navodila još u drugoj polovici 19. stoljeća, kao najpoznatija među njima (uz neke druge, manje zastupnike sličnih glazbenih htijenja) trebala su ponešto pričekati da ih se prepozna i pravilno (tj. pravilnije) shvati u odnosu na glazbene prethodnike, suvremenike i nasljednike. Pritom ih recentni(ji) radovi, bilo članci i specijalizirana (čak i popularna) izdanja, bilo povijesne sinteze/pregledi i ostali napisi, nipošto ne mogu više ispuštati iz vida; dapače, u nekoliko su navrata Nakić i Knežević bili i glavnim predmetom višeautorskih/zborničkih izdanja. I buduća istraživanja, koja itekako valja poticati (te intenzivirati postojeća), zacijelo će dati odgovore na dio zasad još uvijek otvorenih pitanja, otkriti možda i neka nova imena te omogućiti izoštreniju sliku već poznatih činjenica.
Poznanjska jezuitska cerkev je bila zgrajena v več fazah med letoma 1651 in 1701 po načrtih arhitektov Tomassa Poncina, Bartłomieja Nataniela Wąsowskega in Giovan- nija Catenazzija. Gradnja se je ...močno zavlekla zaradi Poncinoviih začetnih tehničnih napak (med letoma 1651 in 1653) in poskusov njegovih naslednikov, da bi jih odpravili. Zanimiva končna rešitev notranjščine cer- kve je splet naključij. Mogočni stebri naj bi po prvotnem načrtu Wąsowskega podpirali obok s prečnimi loki, ki ga zaradi pomanjanja tehnološkega znanja nad tako široko ladijo niso uresničili; ladja je pokrita z lesenim stropom, ki posnema banjasti obok. Stebri, postavljeni za nerealizirani obok, so ostali in dali notranjščini edin- stven karakter. Zamisel o stebrih je predstavljala izhodi- šče za nadaljno gradnjo, ki jo je med leta 1696 prevzel in do leta 1701 zaključil Catenazzi.
U radu se analizira široki spektar ženskih likova kod najpoznatijih hrvatskih
renesansnih i baroknih autora. Promatranje likova vrši se s obzirom na determinante
književnopovijesnog razdoblja, manire ...izražavanja i književne ideje ili svrhe lika unutar
piščeve koncepcije svijeta. Renesansni autori su idealizirali žensku ljepotu, a barokni su je
prikazali u dihotomnom obliku: kao izvor grešnosti (posljedica moralističke didaktičnosti),
ali i izvor novih i smionih erotičnih imaginacija ili pak ideal duhovnih i etičkih vrlina.
Uočeno je formiranje pet različitih tipova žena s obzirom na njihovu jaču realističku,
simbolično-alegorijsku ili apstraktnu narav: petrarkističke gospoje, žene ratnice, dobre
žene, žene bludnice i žene čarobnice. Posebno se proučio položaj Judite u promatranom
korpusu. To djelo oduvijek je privlačilo pažnju književnih teoretičara, ali i jezikoslovaca
jer se upravo njime hrvatska srednjovjekovna pismenost brzo transformirala u autorsku i
nacionalnu literaturu.
Cilj ovoga rada uspostaviti je tipologiju tlocrtno-prostorne organizacije stambenih
uglovnica građenih na zagrebačkome Gradecu (današnjemu Gornjem gradu) u 18.
stoljeću. U razmatranje je bilo uzeto ...deset uglovnica izgrađenih na središnjemu
platou Gradeca, jer uglovnice građene na bedemima zbog različita konteksta
gradnje, konfiguracije terena i temeljā građevina pokazuju neke druge značajke istovjetne onima stambenih objekatane-uglovnica koji su također izgrađeni na bedemima. U uvodnome dijelu podrobno su opisane poteškoće prisutne u istraživanjima stambene arhitekture, te su dane osnovne smjernice za njihovo provođenje. Nakon toga slijedi pregled provedenih istraživanja i kritički osvrt na stariju literaturu s ciljem (re)valorizacije prije uspostavljenih teza vezanih za tipologiju gornjogradskih stambenih palača iz razdoblja baroka. Riječ je o istraživanjima Nade Premerl, Lelje Dobronić i Sandre Križić Roban. Temeljem detaljne arhitektonske deskripcije deset odabranih objekata utvrđuju se tri tipološke skupine građevina, a u analizi se, prije svega, uzimaju u obzir broj krila i stupanj ugrađenosti zdanja u pripadajući gradski blok, stoga se ugaone osamnaestostoljetne stambene građevine na zagrebačkome Gornjem gradu mogu podijeliti na jednokrilne, dvokrilne i trokrilne, s tim da se jednokrilne dalje mogu razdijeliti na one u kojima se prostorije organiziraju kao prostorni niz i na one kod kojih je prisutno složenije grupiranje prostorija prema namjeni. Sve su dvokrilne uglovnice poluugrađene s L-tlocrtom, a one trokrilne imaju U-tlocrt te se razlikuju ugrađene od slobodnostojećih po tretmanu okolnoga prostora. Najjednostavniji formalni elementi projektiranja – broj krila i stupanj ugrađenosti u gradski blok – pokazali su se ovdje kao valjana polazna točka u razmatranju tipologije, a svi primjeri unutar (pod)skupina ukazuju na brojne analogije u tlocrtnoj dispoziciji, postavu prema komunikacijama i oblikovanju unutrašnjega prostora.
The aim of this article is to define the layout-space organisation typology of residential corner houses built in Zagreb’s Gradec (today Upper Town) in the 18th century. Ten corner houses built in today’s Gradec central plateau are considered, because due to a different building context, terrain configuration and foundations, the corner houses built on the city walls show some attributes proper of non-corner residential buildings also built on the city walls. In the introduction, the obstacles faced by researchers of residential architecture were described in detail, after which basic guidelines for conducting such research were offered. This was followed by an outline of previously conducted studies and a critical overview of bibliography aimed at a (re)valorisation of earlier theses relative to the typology of Upper Town baroque residential buildings. The studies in question were carried out by Nada Premerl, Lelja Dobronić and Sandra Križić Roban. Based on an elaborate architectonic description of the ten houses taken into consideration, three typological groups of buildings were identified. First and foremost, the analysis took into account the number of wings and the level of
buildings’ integration into a certain city block. Therefore, Zagreb upper town
18th century residential corner houses can be divided into single-wing,
two-wing and three-wing buildings, whereas single-wing houses can be further
classified into those whose rooms are organised in a row and those with a more
complex grouping of rooms spaced according to function. All of the analysed
two-wing corner houses are semi-detached and have an L line, while the
three-wing houses have a U line. What distinguishes the three-wing terraced
houses from the three-wing detached houses is the treatment of the
surroundings. The most basic formal construction elements – the number of wings
and the level of integration into the city block – resulted to be a valid
departure point when considering house typology, while all the examples within
the (sub)groups indicate to many plan disposal, grid plan and interior design
analogies.
Of the Gothic church which was erected at Homec after the miraculous apparition of the Blessed Virgin in 1419 only the lower part of the free-standing bell-tower has been preserved up to this day~in ...the times of Turkish incursions around 1500 it was adapted to serve as a defence tower as well. Since the condition of the old church had worsened and the building had also become too small, a new sanctuary was built on its northern side in 1723, and the next year the church was pulled down and a new nave was begun on its site~the building was completed in 1728.