Prispevek obravnava jezik šestnajstih pridig iz leta 1905, ki so nastale v Župniji Črenšovci izpod peresa Jožefa Horvata, takratnega tamkajšnjega kaplana (1905–1912), po izvoru gradiščanskega Hrvata ...iz Velike Narde. Gre za njegove prve pridige, ki jih je pisal oz. skušal pisati v prekmurskem (knjižnem) jeziku, v njih pa se v veliki meri kažejo elementi njegovega maternega jezika, tj. gradiščanske hrvaščine, ki temelji na čakavski hrvaščini, vendar ima tudi štokavske in kajkavske poteze. Jezik je analiziran na glasoslovni, oblikoslovni in besedni ravni, pri čemer se osredinjam na tiste elemente, ki niso skupni prekmurskemu in hrvaškemu jezikovnemu prostoru.
U radu se, u kontekstu jezikoslovnih i drugih prevladavajućih
okolnosti, analiziraju ključne sastavnice Abjanićevih jezikoslovnih istraživanja.
Ilija Abjanić (1868.-1946.) nije prihvaćao zaokret ...hrvatskih fonetičara. Štoviše,
u njemu je prepozna(va)o najizravniju ugrozu hrvatskoga jezika, hrvatske kulture,
hrvatskoga naroda. Dok su Karadžićevi sljedbenici jezično stapanje hrvatskoga i
srpskoga jezika promicali kao pretpostavku spasonosna jugoslavenskog kulturnopolitičkog
integralizma, Abjanić je to tumačio kao velikosrpski imperijalizam
koji rastače hrvatsko nacionalno biće. Suprotstavljao mu se kako je nabolje znao
i koliko je najviše mogao: inoviranjem slovopisa, rekonstruiranjem naglasnog
sustava, reafi rmacijom hrvatske književno-jezične baštine koja ponajbolje zrcali
sam duh hrvatskoga jezika.
Osim radikalnog suprotstavljanja vukovštini, Abjanić je neprispodobivom
upornošću desetljećima stvarao hrvatsko medicinsko nazivlje.
Abjanićevo neprihvaćanje vukovske norme rezultiralo je posvemašnjim
ignoriranjem i neobjavljivanjem njegova opusa.
U radu se, u kontekstu jezikoslovnih i drugih prevladavajućih okolnosti, analiziraju
ključne sastavnice Abjanićevih jezikoslovnih istraživanja. Ilija Abjanić (1868.-1946.) nije prihvaćao
zaokret ...hrvatskih fonetičara. Štoviše, u njemu je prepozna(va)o najizravniju ugrozu hrvatskoga
jezika, hrvatske kulture, hrvatskoga naroda. Dok su Karadžićevi sljedbenici jezično stapanje
hrvatskoga i srpskoga jezika promicali kao pretpostavku spasonosna jugoslavenskog kulturnopolitičkog
integralizma, Abjanić je to tumačio kao velikosrpski imperijalizam koji rastače hrvatsko
nacionalno biće. Suprotstavljao mu se kako je nabolje znao i koliko je najviše mogao: inoviranjem
slovopisa, rekonstruiranjem naglasnog sustava, reafirmacijom hrvatske književno-jezične baštine
koja ponajbolje zrcali sam duh hrvatskoga jezika.
Osim radikalnog suprotstavljanja vukovštini, Abjanić je neprispodobivom upornošću desetljećima
stvarao hrvatsko medicinsko nazivlje.
Abjanićevo neprihvaćanje vukovske norme rezultiralo je posvemašnjim ignoriranjem i neobjavljivanjem
njegova opusa.
Language is an essential part of a nation's identity. Language, especially its lexis, reflects social and historical changes that a nation goes through. It means that lexis development takes place ...simultaneously with social changes that occur over time. The second half of the twentieth century in Yugoslav philology is characterised by Serbo-Croatism, i.e. the intention to merge two languages into one. The political parlance became a part of widely used public language and permeated school textbooks as well. The paper analyses ideologically determined lexis in the textbooks for young learners that were used in schools in the nineteen-eighties. Qualitative and quantitative analysis was applied in order to obtain the answers to the following questions: Do texts in the analysed textbooks promote the values of the political regime in Yugoslavia?, Do they contain the lexis of political discourse, the so called ideologisms?, Is it possible to illustrate the transformation of ideological literary contents through visual arts? Textbook, as an important teaching aid when it comes to the development of pupils’ literary skills, can help promote political values of the ruling regime, in this case the values of the Yugoslav communist regime.
The idea of South Slav unity took root in the Balkan region in the first half of the 19th century. Its representatives, who were mainly Croatian intellectuals, but partly also Slovenes and Serbs in ...the Habsburg Monarchy, thought that the Balkan Slavs were the direct descendents of the ancient Illyrians. This theory connected with the idea of the unbroken historical continuity of the South Slav “nation”, which was an important part of the national myth of the period. The national stories of the Illyrian movement emphasized medieval struggles with the Tartars and Turks. They exaggerated the merits of the “Illyrians”, who were allegedly solely responsible for saving the country from the invaders. Legends about the brave Slavonic warriors presented heroism as a common feature of the South Slavs. The term “Illyrian” evoked the image of a great hero, who is able to sacrifice his life to defend his country again barbarism, decline and oppression. Stories about the warriors fighting the Tartars or Turks were accompanied by idealization and mythologizing of historical figures, whose actions were usually attributed to national motivations. Their names became symbols of manly virtue and struggle for freedom, and so also role-models for contemporaries.
Jezik je bitna odrednica identiteta nekoga naroda. U jeziku, ponajprije u njegovu leksičkome sloju, zrcale se društveno-povijesne promjene jednoga naroda.To znači da se jezik razvija prateći ...povijesna i društvena zbivanja određenoga vremena. Drugu je polovicu 20. stoljeća u južnoslavenskoj filologiji obilježio proces serbokroatizma, tj. težnja za stvaranjem jednoga srpskohrvatskoga jezika. Politički je leksik počeo snažno prodirati u područje javne uporabe jezika, što se odrazilo i na njegovu pojavnost u udžbeničkim tekstovima, postajući njegov sastavni, nezaobilazni dio. Predmet je ovoga rada analiza ideološki uvjetovanog leksika u čitankama za mlađu školsku dob, koje su bile u uporabi u 80-im godinama 20. stoljeća. U radu su se kvantitativno i kvalitativno analizirali udžbenici/čitanke kako bi se dobili odgovori na pitanja: promiču li tekstovi u analiziranim čitankama vrijednosti političkoga sustava SFRJ, jesu li u njima zastupljeni leksemi političkoga diskursa, tzv. ideologemi te koje su mogućnosti ilustrativnoga prijenosa ideološkoga literarnog sadržaja u likovni izraz. Udžbenik/čitanka kao važan izvor znanja može pridonijeti promidžbi držvanopolitičkih vrijednosti vladajućega režima, u ovome slučaju promidžbi jugoslavenske komunističke vlasti.
