Sažetak
Individualizacija osoba i ljudskih ostataka jedan je od izazova s kojim se susreću forenzičari u
svome radu u slučajevima poput masovnih katastrofa, požara i masovnih grobnica. Frontalni se
...sinusi pojavljuju kod većine ljudi te su kod svake osobe individualnog oblika i dimenzija. Koriste
se za individualizaciju osoba kada nisu prisutni crteži papilarnih linija te kada DNK analiza nije
moguća. U praksi se frontalni sinusi rabe za individualizaciju osoba od 20-ih godina 20. stoljeća.
Određivanje spola prvi je korak u stvaranju biološkog profila ljudskih ostataka. U dosadašnjim
istraživanjima spolnog dimorfizma frontalnih sinusa postotak pouzdanosti procjene spola iznosio
je od 60 % do 85 %. Razlike u rezultatima autori objašnjavaju korištenjem različitih radioloških
metoda kojima su napravljene snimke, veličinom uzorka te populacijskom specifičnošću.
Za potrebe individualizacije osoba razvijeni su brojni kodni sustavi za klasifikaciju oblika i dimenzija
frontalnih sinusa koji su u stvarnim slučajevima omogućili pozitivnu individualizaciju
posmrtnih ostataka. Kodni sustavi polaze od ideje da će kombinacija koda biti jedinstvena ili
dovoljno rijetka unutar promatrane populacije. Unatoč nedostacima, kodni sustavi klasifikacije
frontalnih sinusa predstavljaju dobru pomoćnu metodu prilikom individualizacije osoba.
Nijedno istraživanje proučavanjem populacijske specifičnosti te spolnoga dimorfizma frontalnih
sinusa nije napravljeno na području Republike Hrvatske.
Svrha rada: Željelo se izvijestiti o uspješnoj identifikaciji humanih ostataka na osnovi usporedbe arhivskih, dakle prijesmrtnih (AM) podataka i poslijesmrtnih (PM) endodontskih radiograma. Zbog toga ...je u tekstu istaknuto koliko je važno spremiti i čuvati dokumente u kliničkim arhivima. Prikaz slučaja: Nakon prometne nesreće dovezeno je neidentificirano tijelo. Odmah je obavljeno forenzično ispitivanje kako bi se ustanovio identitet stradale osobe. Kako u nacionalnoj bazi podataka nije bilo otisaka prstiju, u potrazi za prijesmrtnom (AM) dokumentacijom korišteni su radiogrami privatnih klinika dentalne medicine. Na kraju je poginula osoba identificirana na temelju analize obavljenih endodontskih terapija. Zaključak: Zubni radiogrami važni su kao pravno sredstvo koje podupire zahtjeve forenzičara u svakodnevnoj forenzičnoj praksi. U endodonciji su pak periapikalni radiogrami nezamjenjivi pri odgovarajućoj terapiji. U forenzici su ti radiogrami solidan izvor prijesmrtnih (antemortem – AM) podataka potrebnih za identifikaciju.
