Autor u radu obrađuje dva - jedina hrvatska - specijalizirana heraldička časopisa i ukazuje na njihovu važnost u razvitku heraldike kao i drugih pomoćnih povijesnih znanosti u Hrvatskoj. Riječ je o ...Vitezoviću - časopisu za genealogiju, biografiju, heraldiku i sfragistiku, te Glasniku heraldike - časopisu za grboslovlje, rodoslovlje, životopis i pečatoslovlje. Oba su časopisa bila tiskana u Zagrebu kao mjesečnici, ali ne redovito i svega u dva godišta (Vitezović I/1903-1904, II/1905; Glasnik heraldike I/1937, II/1938). Prvom je izdavač i urednik bio Emilij Laszowski (1868-1949), a drugom Viktor Antun Duišin (1898-1963). U prilogu rada donosi se i bibliografija navedenih časopisa.
In memoriam: Szabolcs de Vajay (1921.-2010.) Karbić, Damir
Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti,
12/2011, Letnik:
29
Web Resource
Odprti dostop
Nekrolog mađarskom genealogu i povjesničaru Szabolcsu de Vajayu.
Ove se godine navršava stogodišnjica rođenja Bartola Zmajića, dugogodišnjeg djelatnika Hrvatskog državnog arhiva (tada Arhiva Hrvatske) te stručnjaka iz više područja pomoćnih povijesnih znanosti, ...kao što su latinska i njemačka paleografija, heraldika, sfragistika, veksilologija, numizmatika te genealogija. Ovaj je prilog prvenstveno usredotočen na njegov arhivistički rad.
U radu se nastoji prikazati postupak moguće formalizacije zapisa iz matičnih knjiga i izgradnja računalno primjenjivoga logičkog modela, temeljenoga na temporalnoj logici.
Ovaj se kritički esej bavi knjigom Može li demokracija biti djelotvorna? Jamesa Millera koja, upozoravajući na probleme demokratske politike, zadržava demokratsku vjeru. Kombinirajući političku ...znanost i historiografiju te ispreplećući povijest ideja i političke biografije u prikazu različitih epizoda u povijesti demokracije, knjiga nastoji dati uvid u zagonetku demokracije. Ta se zagonetka pokazuje u različitim teorijskim i praktičkim napetostima: između rusoovskog zahtjeva za suverenošću naroda i općenite volje s jedne strane te platonističke epistemičke skepse prema sposobnosti naroda da odlučuje i političkih zahtjeva liberalizma s druge strane; između potrebe za kontrolom vladajućih i političkoekonomske dinamike korupcije i klijentelizma koju potiče demokratska politika; između pobuna protiv elita kao nekovrsne političke higijenske funkcije poretka i neizvjesnih ishoda koje donosi inherentna nestabilnost i sklonost demokracije ekscesima te između izgledne nezaobilaznosti izbora i njihove kooptacijske zamke. Između liberalizma straha na tragu Judith Shklar i populističkog uzbuđenja na tragu Chantal Mouffe, autor zadržava demokratsku vjeru – političku inačicu kjerkagorovskog egzistencijalizma koji stupa s onu stranu neodlučne, vječito sumnjajuće refleksije i političko dobro koje se dijeli s drugima, unatoč svim neizvjesnostima javnog mnijenja i dokazane upitnosti građanske vrline u otvorenom polju političkog u povijesti.
Frankopani su se dijelili u tri obitelji. Jedna od njih, jedina prava i najstarija postojala je u Rimu, Laciju i Napuljskom kraljevstvu, druga (grofovi Krčki) u Hrvatskoj, a treća (gospodari Castella ...i Tarcenta) u Furlaniji. Tijekom nekoliko stoljeća njihovi međusobni odnosi bili uvijek bliski. Sami su se smatrali rođacima, premda to nisu bili. Knjigom tiskanom u Parizu 2003. god. L. Orešković pokušava dokazati da postoji i četvrta obitelj Frankopan. Riječ je o dalmatinskoj plemićkoj obitelj Doimi (Dojmi) di Delupis iz Londona, koja se od ranih devedesetih godina 20. st., kako je navedeno u putovnicama pojedinih njenih pripadnika, maštovito i sasvim slobodne ruke, samozvano, nazivaju «prinčevima Doimi de Frankopan Šubić Zrinski»
U radu identificiramo transformacije od individualizacije i lokalizacije praksi nad konkretnom tjelesnošću do zbirnih političkih praksi nad tijelom-populacijom. Na taj način otvaramo genealoški, a ne ...historicistički pristup problemu erozije paleosimbolike i pojave diskurzivnosti tijela kroz diskontinuitet tijela i teksta. U procesima sveopće društvene deritualizacije, a ponajprije javne komunikacije, koja označava racionalizaciju zapadnjačkog društva, krajem 18. stoljeća pojavile su se nove forme iskaza: medicinski, psihijatrijski, pravni, pedagoški, psihološki, koji se grupiraju u tekst/znanje/moć. Oslanjajući se na analitiku moći Michela Foucaulta, u radu analiziramo način na koji se paralelno s procesom deritualizacije kažnjavanja tijela deritualizirala čitava praksa iskazivanja: kroz pojavu nove tehnologije koja je bila uspostavljena putem mehanizama moći čiji su ulog bila ljudska tijela. U radu zaključujemo da jedna od genealoških linija umnožavanja praksi razdvajanja tijela i teksta od kraja 18. stoljeća vodi k jednom novom tijelu – k društvu.
PDF
