Težište argumentacije odnosi se na koncept Mediterana, kao konvergentne
leće kojom se mjeri etnografski kontekst što ga autor skicira prilikom svojih
putovanja u ulozi izvjestitelja. Oblikovana ...žurnalističkim jezikom, no ne bez
književnog osjećaja, dva izdanja koja predstavljaju rezultantu, Putovanje u Tursku
(1932) i Talijanski itinerarij (1933), pokazuju se stilski usklađenima s obzirom na
tip umjetničke proze što odgovara onodobnim tendencijama. Zajedničku točku
stoga se prepoznaje u specifičnoj perspektivi koja se ogleda u kategoriji itinerarija,
za razliku od istraživanja uglavnom dokumentarističkog karaktera koja
Alvaro provodi u Rusiji, Francuskoj i Njemačkoj. Pri interpretaciji se uzima u
obzir intertekstualne poveznice, kao i približavanje anegdotskih te alegorijskih
elemenata u opisu lokalne povijesti. bilješke kojima je predmet turski ambijent,
koje su popraćene opaskama o susjednim ili bliskim zemljama (Cipar, Grčka i otok
Rod), ne upućuju samo na znakove objedinjujuće civilizacije, nego i omogućuju
uvid u osobitosti krajolika i kulturnog konteksta. U dnevniku putovanja ujedno
se iznosi usporedba između novog turskog društva i arhaičnog načina života
u azijskom dijelu. Nacionalni teritorij promatra se u široj dimenziji osjetljivoj
prema etičko-građanskim vrijednostima: od slike Rima kao trenutka ravnovjesja
između sjevera i juga, ili uočavanja zemljopisnih implikacija u djelima poznatih pisaca te etruščanskih kvaliteta na tragu Dionisottijeve metode, do skice rodne
regije uoči modernizacije kojoj pripisuje utopijski duh, usporedivši je napokon
s turskim mentalitetom.
PDF