Retrospektivni pregled najstarije izložbe suvremene umjetnosti Bijenala u Veneciji, fokusira se na autorskim koncepcijama izbornika, od jubilarnog 50. Bijenala iz 2003. godine do zadnjeg 57. održanog ...2017. godine. Središnje tematske izložbe Bijenala postale su mjerilom po kojemu se prosuđivala ukupnost umjetničke produkcije, odnosno trendova i duha vremena u dvogodišnjem intervalu svjetske umjetničke scene. Prosuđujući koncepcije izbornika autor uočava vrline i mane, stanje teorijske nadgradnje kustoskih koncepata i njihovu usporedivost sa stvarnim, konvergirajućim ili divergirajućim, stanjem umjetničke produkcije. Zaključak autora je da Bijenale sve većim širenjem gubi na tempu i prohodnosti, a predominacijom autorskih koncepcija postaje sve zaboravljivijim kada je u pitanju umjetnička kvaliteta. Osvrtom na izložbu Damiena Hirsta iz 2017. godine autor uočava i ranije prisutan trend da su kolateralne izložbe u vremenu održavanja Bijenala, zasjenile sam Bijenale i premjestila fokus pažnje na kompaktnije i umjetnički atraktivnije izložbe pojedinaca, umjetničkih grupa ili fenomena u vremenu.
The paper argues that Rawls’ critique of perfectionism from the standpoint of neutral liberalism scrutinizes the conceptions of the good without demarcation between them, that is, without ...distinguishing whether they are comprehensive religious or philosophical conceptions, or whether they are piecemeal comprehensions of local values, concepts and goods. In addition to the high contestability in the use of the concept of comprehensiveness, it is necessary to retain the concept of reasonableness, as comprehensions of the good have to be to some extent well-founded, consistent and coherent to be considered relevant in a political dispute. Considering these distinctions, it can be claimed that, in particular cases, the application of considerations of the good in disputes concerning constitutional essentials can be supported and, considering reasonable pluralism, morally justified. Nevertheless, moderate perfectionism has to specify whether political decisions create and support options, promote valuable goods or they discourage worthless goods. It is necessary to delineate the limits of perfectionistic measures accordingly.
The paper analyses the correspondence between Josip Juraj Strossmayer and Lujo Vojnović (1885-1892). Five letters from this period have been included as an Appendix, with a critical apparatus. The ...remainder of the correspondence, covering the years 1893-1901, with a total of nine letters, will be analysed in Part II, likewise with full transcription. Special attention has been paid to those letters that refer to some crucial international aspects of Croatian politics. Strictly speaking, when it comes to the correspondence from 1885 to 1892, in addition to Vojnović’s letter to Strossmayer of June 5, 1885, which has already been a subject of scholarly analysis, this includes only two other letters: Vojnović’s from July 23, 1892, in which he asked Bishop Strossmayer to support his memorandum in French to the famous British statesman William Ewart Gladstone, in which Vojnović recommended him the Croatian-Hungarian Settlement (1868) as a template for the Home Rule Bill, which Gladstone proposed to the British Parliament in 1886 and 1893; and Strossmayer’s reply to that letter of July 25, 1892, in which, instead of supporting Vojnović’s initiative, he presented a series of critical objections about the Hungarians and their hegemonic policy towards the Croats in the Hungarian-Croatian Kingdom and generally towards non-Hungarian peoples in Transleithania, the Hungarian half of the Austro-Hungarian Monarchy (1867). In his reply to Vojnović, Strossmayer also presented some racist and pseudo-anthropological objections about the Hungarians, whom he considered unable to overcome feudal social organization and establish modern civil institutions. He attached another letter with the same date to this reply, asking Vojnović to seal it and send it to Gladstone together with his own letter. This second letter likewise contains a number of critical objections about the Hungarians and their hegemonic politics. Regarding the scope of Strossmayer’s influence in shaping Gladstone’s critical views on the Hungarians and their policy towards the non-ruling peoples of Transleithania, especially towards the Croats in the Hungarian-Croatian Kingdom, it should be pointed out that Gladstone, who won his fourth and last electoral mandate in 1892, not only refused to support Strossmayer in his criticism of the Hungarians, but did not even reply to his letter of July 25, 1892. The author of this paper argues that Gladstone did so mainly for pragmatic political reasons, considering that he was otherwise in very cordial and friendly relations with Strossmayer: Great Britain was at that time providing strong support to the Austro-Hungarian Monarchy as an important balancing factor in European politics, an obstacle to both Russian expansionism towards the West and German progress in the East. Therefore, if it all came down to Gladstone alone, the results of Strossmayer’s efforts to expose Hungary’s repressive policies against the non-Hungarian peoples of Transleithania in Great Britain would have been insignificant. However, they found an extremely strong resonance with another Briton, likewise very influential: it was Robert William Seton-Watson, who published a fragment of Strossmayer’s sealed letter to Gladstone as an appendix to his book The Southern Slav Question and the Habsburg Monarchy (1911), while in another book, Racial Problems in Hungary (1908), starting not only from Strossmayer’s ideas in this regard, but also from the results of his own research and insights, he informed the European public about the hegemonic policy of the Hungarian political elites towards the non-Hungarian peoples in the Kingdom of Hungary, especially the discriminatory towards the Slovaks, based on strong cultural prejudices. Taking into account that this problem of the Hungarian attitude towards the non-Hungarian peoples of Transleithania aroused great interest among British historians and journalists, the correspondence between J. J. Strossmayer and L. Vojnović from July 1892 has also been considered in the wider context of Croatian-British and Hungarian-British discussions and confrontations in this regard. As Strossmayer’s racist objections against the Hungarians played an important role therein, this paper focuses particularly on the national stereotypes and racist narratives in the political and scholarly discourse of the time. By analysing several scholarly and journalist publications from the mid-19th century until the end of the first decade of the 20th, the author argues that national stereotypes, including the racist narrative, articulated to support one’s critical hypotheses about other nations, were almost equally present in Croatian and Hungarian, as well as in British authors who dealt with this issue at the time, although, of course, in different proportions. Thus, traces of such discourse can be found even in Seton-Watson, who tried to avoid it in every way and condemned it on principle. This, again, means that Strossmayer’s racist and xenophobic formulations about the Hungarians were in no way an exception, but rather a segment of the racist narrative that was prevalent at the time, spilling over from the public and political into the scholarly domain. In this sense, this paper can be understood as a critical analysis of a communication discourse present in the 19th and early 20th centuries that was inappropriate from an ethical and scholarly points of view, based as it was on quasi-historiographical, pseudo-anthropological, and racist stereotypes, which today would be completely inacceptable, especially in view of the obligation to respect the prescribed ethical norms in scholarly work and public activity.
Ideja o univerzalnom linearnom toku vremena predstavlja važan element bazičnog referentnog okvira arheološkog istraživanja prošlosti. Međutim, čak i fundamentalna teorijska polazišta discipline, kao ...što je konceptualizovanje vremena, mogu biti preinačena i različito tumačena u zavisnosti od društvenog i kulturnog konteksta u kojem se sprovodi istraživanje. Istorija srpske arheologije svedoči da je, suprotno podrazumevajućem linearnom vremenskom toku, pogled na regionalnu prošlost karakterističan po ponavljanju, nepromenljivosti i stalnom vraćanju, što implicira pretpostavku o drugačijem, aistoričnom protoku vremena na Balkanu. Ovaj je narativ posebno uočljiv u radovima koji se bave tumačenjem uloge antičke grčko-rimske civilizacije u balkanskoj prošlosti. Ambivalentnost vodećih narativa u srpskoj arheologiji u odnosu na pretpostavljena izvorišta evropske kulture korespondira sa predstavama o Balkanu koje su upisane u diskurs balkanizma, kako ga je definisala M. Todorova.
Koncepcije o prirodi upravnih sporova postaju aktualne donošenjem novog Zakona o upravnim sporovima iz 2010. Proširen je predmet upravnog spora na način da uključuje i ocjenu zakonitosti općih akata. ...Time je uz kriterij cilja uveden i kriterij vrste akta kao sredstvo za određivanje zastupljene koncepcije. U radu je analizirana zastupljenost koncepcija o prirodi upravnog spora u relevantnim poredbenim sustavima te u zakonima koji su uređivali područje upravnog sudovanja u Hrvatskoj od 1874. do danas. Iako se često navodi da je objektivni upravni spor prema kriteriju vrste akta novina uvedena Zakonom o upravnim sporovima iz 2010., ova analiza pokazuje da su obje koncepcije, u gotovo jednakom opsegu, bile zastupljene i u ranijim razdobljima.
Alternativne didaktičke koncepcije sa svojim osobitostima dugi niz godina su istraživane i propitivane. Različita istraživanja ukazuju da one pridonose kreiranju poticajnoga prostornog okruženja u ...ustanovama u kojima su implementirane. U radu će se teorijski etablirati specifičnosti Reggio i Montessori pristupa, s posebnim fokusom na razvoj igre i kreativnosti te ulogu poticajnoga okruženja u proksimalnom razvoju djeteta. Didaktičke spoznaje danas integrativno proklamiraju djetetovu aktualizaciju i proaktivitet u procesu učenja i razvoja. S tim u vezi, cilj je ovoga rada pozicioniranje igre i kreativnosti u Reggio i Montessori alternativnim pristupima. Putem različitih komparativnih jedinica eksplicirat će se specifičnosti ovih dviju koncepcija te ukazati na njihove međusobne sličnosti i razlike. Poseban će naglasak biti na isticanju kontekstualne specifičnosti igre i kreativnosti, uzimajući u obzir principe obiju koncepcija koji pridonose razvoju kreativnosti i kreativnih potencijala u ranom djetinjstvu. Najveća razlika između tih dvaju pedagoških pristupa je u kurikulumu i načinu na koji on može promovirati razvoj kreativnih potencijala putem igre. Montessori koncepcija ima unaprijed definirani kurikulum, dok Reggio koncepcija polazi od razvojnoga kurikuluma koji se kreira zajedno s učenicima i u skladu njihovim interesirma. To je jedna od osnovnih prednosti Reggio pristupa. Reggio pristup polazi od eklektičkoga pristupa i otvorenoga kurikuluma u kojem nisu unaprijed definirani ishodi te može podržavati razvoj kreativnosti na većoj razini u odnosu na Montessori koncepciju. Obje koncepcije polaze, prije svega, od ideje kvalitetnoga obrazovanja, shvatavši obrazovanje kao priliku za razvoj participativnih odnosa, što predstavlja preobrozbu i pomak od tradicionalne paradigme obrazovanja ka konstruktivnom učenju i sukreiranju znanja. Evidentno je da oba pristupa imaju svoje prednosti i nedostatke te da odabrane alternativne koncepcije predstavljaju proces traganje-odgovor za razvoj djeteta te će se prikazati na koji način svojim didaktičkim specifičnostima ove koncepcije daju odgovor na potenciju kreativnosti.
Alternative didactic conceptions with their peculiarities have been researched and questioned for many years. Various studies indicate that they contribute to the creation of a stimulating spatial environment in the institutions where they are implemented. The paper will establish the specifics of the Reggio and Montessori approaches, with a special focus on the development of play and creativity, and the role of a stimulating environment in the proximal development of the child. Didactic knowledge today integratively proclaims the child’s actualization and proactivity in the process of learning and development. In this regard, the aim of this paper is to position play and creativity in Reggio and Montessori alternative approaches. Through different comparative units, the specifics of these two concepts will be explained, and their mutual similarities and differences will be pointed out. Special emphasis will be placed on highlighting the contextual specificity of play and creativity, taking into account the principles of both concepts that contribute to the development of creativity and creative potential in early childhood. The mentioned alternative conceptions represent a search-answer process for the proximal development of the child, and it will be shown how, with their didactic specificities, these conceptions give an answer to the potential of creativity
Likovna kultura sastavni je dio odgojno-obrazovnih utjecaja u svrhu poticanja
cjelovitoga razvoja i odgoja djeteta. Odgojno-obrazovna dimenzija likovne kulture
prepoznata je vrlo rano te je postala ...sastavni dio različitih oblika institucionaliziranoga
odgoja i obrazovanja. Aktivnosti likovnoga izražavanja i stvaranja postale sastavni
dio odgojno-obrazovne prakse dječjih vrtića od samih početaka institucijskoga ranog
i predškolskog odgoja. Shvaćanja o djetetovom likovnom razvoju imala su utjecaj na
odgojno-obrazovne programe odnosno kurikule ranoga i predškolskoga odgoja. Razvoj
metodičkih pristupa likovnim aktivnostima u dječjem vrtiću mijenjao se i usavršavao
tijekom vremena prateći pri tome strana pedagoška iskustva, ali i domaću odgojnoobrazovnu
praksu. Pri tome je prijeđen put od precrtavanja i oponašanja likovnoga
izraza odgojitelja do spontanoga i stvaralačkoga djetetovog likovnog izražavanja i
stvaranja.
Laičke koncepcije uspješnoga starenja posljednjih 15-ak godina privlače pažnju istraživača. Ipak, malo se zna o tome kako starije osobe u zemljama jugoistočne Europe vide uspješno starenje i ...čimbenike koji su s njime povezani. Stoga je cilj ove kvalitativne studije provedene u Hrvatskoj, kao zemlji jugoistočne Europe, bio ispitati kako starije osobe u Hrvatskoj definiraju uspješno starenje i čimbenike koji mu doprinose. Intervjuirano je 95 starijih muškaraca (49.5 % uzorka) i žena (50.5 %) u dobi od 65 do 90 godina koji većinom žive u vlastitim domovima. Sudionici su odgovarali na pitanja o definicijama i čimbenicima doprinosa / odrednicama uspješnoga starenja. Odgovori su podvrgnuti tematskoj analizi. Rezultati su pokazali da su sudionici davali slične odgovore na pitanja o komponentama i odrednicama uspješnoga starenja. Najčešće su spominjane komponente uspješnoga starenja bile tjelesna/fiziološka (s podtemama općega zdravlja, zdravih navika i tjelesne pokretljivosti), psihološka komponenta (s podtemama dobroga života, subjektivne dobrobiti, psiholoških resursa itd.) i komponenta angažmana i aktivnosti. Među faktorima koji doprinose uspješnomu starenju najčešće su spominjani oni socijalni i tjelesni, a nakon njih psihološki i financijski te angažman/aktivnost. Dugovječnost i dobri geni rijetko su spominjani kao faktori povezani s uspješnim starenjem. Usto, intervjuirane starije osobe nisu navodile duhovnost ili religioznost kao važne komponente ili odrednice uspješnoga starenja. Rezultati provedenoga istraživanja uglavnom su u skladu s nalazima ranijih istraživanja uspješnoga starenja koja su većinom provedena u zemljama Zapada. Oni pokazuju veliku raznolikost laičkih koncepcija koje su mnogo šire i složenije u odnosu na istraživačke modele uspješnoga starenja.
Raspravljanje o protučjima i proturječjima hrvatskoga pravnog pojma “dobra od interesa za Republiku Hrvatsku” iziskuje se ovdje u svezi s vrednovanjem “javnih dobara”. Kako hrvatski Ustav ne ...uspostavlja takvu kategoriju, kao ni kategoriju “javne imovine”, moralo se odnosno pitanje staviti u suvislost “dobara od intreresa za Republiku Hrvatsku. To je dovelo do toga da se moralo diferencirati kategorije iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a to su : “opća dobra”, “javna dobra u općoj porabi”, “javna dobra u javnoj porabi”, te “stvari u vlasništvu Republike Hrvatske i drugih osobâ javnoga prava koje nisu namijenjene ni za “porabu opću” ni za “javnu porabu”.Zatim se te kategorije raspravilo u svezi s mogućnostima oblikovanja hrvatskoga pojma “javne imovine” i “javnoga dobra” u smislu klasičnih shvaćanjâ, što je iziskivalo da se, doduše samo u općim crtama, raspravi koncepcije o “javnoj imovini” i naučavanja o naravi vlasništva države i drugih osobâ javnoga prava.U razmatranjima koja su slijedila prosudilo se, nakon što se došlo došlo do zaključka da u hrvatskom pravu pojam “javnoga dobra” imade priličito usko i tehničko značenje, tipove vlasništva u hrvatskom pravu držeći se kategorije “dobra od interesa za Republiku Hrvatsku.
PDF
