Platon u Timeju kozmos drži »svetilištem vječnih bogova«. Osim o demijurgu, govori on i o drugim bogovima koje naziva djecom (paides, 43a), kojoj demijurg prepušta rađanje smrtnih bića (41b–41e). ...Naziva ih i mladim bogovima (42d). Ti su bogovi postali, ali nepropadljivi. To su vidljivi bogovi. Većina tumača tog mitskog kazivanja iz Timeja drži da se to odnosi na zvjezdana božanstva. Osim vidljivih, Platon međutim spominje i neka druga nevidljiva božanstva koja imenuje demonima (40d–e). No što su uistinu ta ‘niža’ božanstva prema Platonu? Tim su se pitanjem bavili mnogi tumači njegove filozofije.
U ovom članku zanima nas prije svega Kalcidijev stav, a potom i stav Hermana Dalmatina o tome. Poznato je, naime, da se Herman u svojoj kozmologiji izloženoj u spisu De essentiis u velikoj mjeri oslanjao na Kalcidijev prijevod i komentar Timeja.
No govoreći o nebu kao drugotnom uzroku stvaranja, onom srednjem u kozmičkoj hijerarhiji, on razvija jedno izrazito astrologijsko tumačenje neba i nebeskih bogova / duhova. U tome se uglavnom prepoznaje utjecaj arapskih pisaca i Ptolemeja, koji mu je bio posredovan arapskim autorima.
U tekstu pitamo je li isticanje značenja astrologije u Hermana uistinu rezultat isključivo arapskih utjecaja ili već u kasnijih Platonovih tumača poput Kalcidija nalazimo elemente astrološke interpretacije Timeja, koji su mogli poslužiti kao poticaj za Hermanovo isticanje uloge astrologije u tumačenju svijeta.
Na to pitanje nastojimo odgovoriti ponajprije analizom Kalcidijeva tumačenja mjesta iz Timeja od 37d do 43a, dakle dijela u kojem Platon na nekoliko mjesta spominje druge bogove, a potom onda i Hermanova izlaganja o nebu i nebeskim duhovima, naznačujući istovremeno nejasnoće u vezi s tumačenjem Timeja što ih nalazimo u Kalcidija te one što su u vezi s razumijevanjem djelovanja nebeskih duhova u Hermana.
U radu se daje opis Bakulinih kozmoloških shvaćanja obrađenih u prvoj i
drugoj knjizi njegova djela Pravo mudroznanje za svakog čovika. Iako su
ta pitanja povezana s ontološkim, teološkim i ...spoznajnim pitanjima naglasak
je stavljen na pitanja o svijetu u svjetlu filozofskih i novijih znanstvenih
spoznaja Bakulina doba. Govori se o Bakulinu objašnjavanju u
stihovima cjeline svijeta i njegove uređenosti, njegovoj promjeni, svojstvima
tijela koja postoje u svijetu, njihovim međudjelovanjima (gravitacijska
sila), uzročnosti i sl. Posebno se ističe njegovo razumijevanje nauka
o elementima pa se navode neke tvrdnje o vatri, vodi, zraku i zemlji.
Dosta je i pitanja vezanih uz svjetlost i nebeska tijela i njihovo kretanje.
Oštar naglasak se stavlja na ulogu Sunca za život na Zemlji. Utvrđuje se
da je Bakulino djelo prosvjetiteljskog karaktera jer puku kojemu je djelo
namijenjeno želi objasniti novija znanstvena postignuća na način kako bi
ga svi mogli razumjeti, a to je narodni deseterac.
Ovaj rad polazi od razumijevanja Petrićeve kozmologije u kontekstu njegove ontologije, kao metafizičko bavljenje materijalnom prirodom, koje se promatra u sklopu pokušaja da se zamijeni tradicionalna ...srednjovjekovno-aristotelovska slika svijeta. Temelj za razumijevanje i gradnju njegove kozmologije nalazi se u ljestvici bićā i četirima počelima. Četiri počela: prostor, svjetlost, toplina i fluid imaju ulogu povezivanja materijalnog i inteligibilnog svijeta. Na temelju sličnosti u polazištima njihovih kozmologija utemeljenih na ontologiji koje pronalazimo kod Petrića i Plotina moguće je usporediti kako su Petrić i Plotin razumijevali utjecaj nebeske na zemaljsku regiju te ulogu astrologije u objašnjenju tih utjecaja.
U radu se bavim analizom vrijednosti prenatalnog i postmortalnog nepostojanja. Temeljna pretpostavka rasprave jest da kada bice umre, ono prestaje postojati. Ukoliko je to uistinu tocno; a cak i ako ...nije; pitanje je zašto je smrt loša za osobu koja je umrla, ako smrt rezultira nepostojanjem? Nakon temeljnih terminoloških odrednica i pretpostavki, u radu iznosim cetiri modela koji objašnjavaju vrijednost smrti. Prvi od njih je Epikurov model, prema kojemu je smrt neutralna za osobu koja je umrla. Drugi model jest Nagelov model; tzv. deprivacijsko objašnjenje; koji eksplicira Aristotelovu ideju da je smrt krajnje zlo. Prema Nagelovom modelu, zlo smrti je neiskustveno zlo koje se sastoji od lišavanja dobara života. Treci jest Feldmanov model; sofisticiraniji model deprivacijskog objašnjenja; koji za posljedicu ima tvrdnju da je smrt u vecini slucajeva loša za osobu
koja je umrla, ali ponekad može biti dobra ili neutralna za osobu koja je umrla. Cetvrti model, jest model koji zlo smrti objašnjava teorijom neostvarenja kategorickih želja. Analizom navedenih modela, zakljucujem, da ako smrt jest zlo za osobu koja je umrla, onda je najbolje objašnjena uz odreene preinake Feldmanovog modela. Meutim, svi navedeni modeli; osim onog Epikurovog; moraju odgovoriti na pitanje je li prenatalno lišavanje jednako tako loše kao i postmortalno lišavanje, ili nije ni postmortalno lišavanje loše buduci da nije ni prenatalno, kako je to mislio Lukrecije. Smatram da deprivacijska
teorija može riješiti Lukrecijev problem, ali se u konacnici susrece s problemom vrijednosti, tj. s nemogucnošcu dokazivanja neiskustvenog zla „nepokolebljivim“ epikurejcima. Buduci da se „nepokolebljivim“ epikurejcima ne može dokazati da je smrt
loša za osobu koja je umrla, moj zakljucak o vrijednosti smrti za osobu koja je umrla završava u blagoj „epikureizaciji“ deprivacijske teorije. Drugim rijecima, zakljucujem da je smrt vrsta zla koja nas ne bi trebala u znacajnoj mjeri zabrinjavati.
In my dissertation I am dealing with the value analysis of the prenatal and the postmortal
nonexistence. The basic hypothesis of the discussion is that when the person dies she
ceases to exist. As far as this is true; and even if it is not; the question is why is death bad
for the person who died if death results with nonexistence? After basic determination of
terminology and assumptions, in my work I present four models which explain the value
of death. The first one is the Epicurus’ model, according to whom the death is value
neutral for the person who died. The second model is Nagel's model, the so called
deprivation explanation, which explicates Aristotle’s idea of death as the ultimate evil.
According to Nagel´s model, the evil of death is unexperienced evil which consist of the
deprivation of goods of life. The third model is Feldman's model; more sophisticated
model of the deprivation explanation; which as a result has the statement that death is in
most cases bad for the person who died but sometimes it can be good or neutral for the
person who died. The fourth model is the model which explains the evil of death with a
theory of unrealized categorical desires. By analyzing mentioned models, I conclude, that
if death is a bad for the person who died, than it is best explained with slight modification
of Feldman’s model. However, all mentioned models; except the one of Epicurus; have to
answer the question is the prenatal deprivation as bad as the postmortal deprivation, or
postmortal deprivation is not bad since it is not prenatal, as Lucretius thought. I believe
that deprivation explanation can resolve Lucretius' problem, but in the end it meets the
problem of value, that is, it meets the impossibility of proving unexperienced evil to
“unshakeable” Epicureans. Since it is impossible to prove to “unshakeable” Epicureans
that death is bad for the person who died, my conclusion about the value of death for the
person who died, ends with the mild „epicurusaisation“ of the deprivation theory. In other
words, I conclude that death is a kind of evil which should not worry us too much.
U ovom radu zastupam tezu prema kojoj slobodu volje valja razumjeti kao
kontrolu nad alternativnim mogućnostima odluĉivanja, kontrolu koja se moţe
osigurati samo u indeterministiĉkom svijetu. ...Metodološki okvir unutar kojeg branim
vlastitu tezu moţe se okarakterizirati kao empirijski osviještena konceptualna analiza.
Nastojao sam obraniti održivost takvog tradicionalnog metodološkog pristupa
dokazujući neosnovanost kritika upućenih od strane negativnog programa
eksperimentalne filozofije. Pri tome sam odbacio i pristup onih koji jedan dio rasprave
o slobodi volje nastoje prikazati kao metafiziĉki irelevantan.
Tvrdim da je kompatibilistiĉki pristup raspravi o slobodi volje neprihvatljiv.
Smatram da argumente pomoću kojih kompatibilisti brane mogućnost drugaĉijeg
postupanja u deterministiĉkom svijetu valja odbaciti te uz pomoć argumenta
posljedice nastojim pokazati neodrživost ideje drugaĉijeg postupanja u tom istom
svijetu. Mišljenja sam da se uz pomoć više argumenata može pokazati da
determinizam nije kompatibilan ni sa slobodom formuliranom u terminima
djelatnikovog autorstva radnji.
Frankfurtovu kritiku principa alternativnih mogućnosti nastojim odbaciti na
temelju argumenta dileme, ĉime pokazujem opravdanost prakse atribucije moralne
odgovornosti koja se temelji na našoj mogućnosti drugaĉijeg odluĉivanja.
Sagledavajući opravdanost formuliranja libertarijanistiĉke teorije slobode volje
odbacujem argumente kojima se indeterminizam nastoji prikazati kao prepreka
slobodnom odluĉivanju. Pri tome nastojim pokazati konstruktivnu ulogu koju
indeterminizam ima prilikom formuliranja teze slobode volje shvaćene kao kontrole
nad alternativnim mogućnostima odluĉivanja. Kod postizanja tog cilja
libertarijanistiĉke teorije događajnog uzrokovanja kao i ne-uzroĉne teorije pokazale
su se kao neprimjerene. Stoga smatram i branim tvrdnju da slobodu volje shvaćenu
kao kontrolu nad alternativnim mogućnostima odluĉivanja moţemo plauzibilno
formulirati jedino unutar libertarijanistiĉke teorije događajnog uzrokovanja.
The main thesis of this dissertation is that free will, if understood as a thesis
about control over alternative possibilities, can be plausibly formulated only in an
indeterministic world. An empirically sensitive conceptual analysis has been adopted
as the methodological framework within which such a thesis is formulated. Such an
analysis can be criticized from two separate philosophical standpoints: the negative
program of experimental philosophy and the work of naturalistically inclined
philosophers who believe that several questions formulated within the free will debate
are metaphysically irrelevant. I have tried to show that these criticisms are ill
formulated and cannot prove what they purport to prove.
In order to prove the main thesis of this dissertation, I hold that several
aspects of the compatibilist approach are unacceptable. Namely, by relying on the
consequence argument, I argue that it is implausible to suppose that one can act
otherwise in a deterministic world. I also find unacceptable the idea that freedom,
conceived as control over the production of actions, is compatible with determinism.
Using the prior-sign dilemma defense I respond to Frankfurt‟s criticism of the
principle of alternative possibilities and, by doing so, I defend the idea that our
practice of holding someone morally responsible can be safely grounded in the
possibility of deciding to act otherwise.
In order to justify the application of a libertarian approach to the conception of
freedom as control over alternative possibilities, several problems inherent to that
approach have to be addressed. I argue that indeterminism should not be considered
as a threat to free will, rather it should be regarded as constitutive of our ability to
decide to act otherwise. I reject the approach to libertarianism that relies on special
forms of agent causation and approaches that remain silent on the issue of causation
of decisions. Therefore I defend the idea that the only available libertarian approach
which can guarantee control over alternative possibilities is one that is formulated
within the theory of event causation.
Smisao je ovoga rada napraviti presjek filozofije Bonifaca Badrova sa
željom da to bude prinos osvjetljavanju povijesti filozofije na katoličkim
učilištima u BiH. Filozofska misao Bonifaca Badrova ...zalazi u sva područja
filozofije. U svojoj je biti skolastička te je okrenuta religioznom doživljaju.
U prvom dijelu rada autor smješta Badrova u prostor i vrijeme,
pojašnjava okolnosti u kojima je djelovao i značenje njegove filozofije za
zajednicu kojoj je pripadao te analizira obujam i strukturu literature kojom
se Badrov u znanstvenom radu služio. U drugom dijelu rada izlaže
Badrovljevu kozmologiju: svijet koji je stvoren ni iz čega u sebi nosi trag
božanskoga stvaranja. Iako kontingentan, svijet stvoren od Boga može i
samostalno egzistirati, ali će imati svoj svršetak. Materija ne može imati
ontološki prioritet nad duhom. U trećem dijelu rada autor izlaže antropologiju:
Badrovljev je čovjek slobodno i razumno biće s moralnim zakonom,
utjelovljeni duh i oduhovljeno tijelo, biće koje se želi divinizirati i
biće koje je određeno za prekogrobni život. Predočen je i Badrovljev stav o
egzistencijalističkoj filozofiji. Četvrti dio rada bavi se teodicejom: za Badrova
je posljednji smisao filozofije razumska spoznaja Boga. Bog je biće
koje ima apsolutnu egzistenciju, savršenu esenciju, savršenu razložnost,
svijetu je transcendentna i imanentna zbilja, slobodan je, osoba i stvoritelj
svijeta, tvorac je univerzalno obligatnoga moralnog zakona.
Polazi se od kratkoga pregleda traganja za početkom i počelom
svega u grčkoj filozofiji. Potom se raspravlja: o Platonovoj misli o
nastanku svemira, o Aristotelovu poimanju vremena i vječnosti
...svijeta, Augustinovu poimanju vremena i nastanka svijeta, o misli
sv. Tome Akvinskoga o vječnosti svijeta i Kantovoj antinomiji o
vječnosti odnosno o početku svijeta i o Kantovu pokušaju rješenja
te poteškoće u sustavu transcendentalnoga idealizma. Završava se
kratkim osvrtom o kozmologijskomu shvaćanju početka svemira.
Albert Einstein je svojom specijalnom teorijom relativnosti definitivno opovrgao svaku mogućnost znanstvenog legitimiranja mehanicističkog pogleda na svijet, što implicira i opovrgnuće one metafizike ...materijalističkog predznaka koja se temelji na koncepciji razdvojenosti prostora i vremena. On je u specijalnoj teoriji relativnosti zasnovao pojam vremena i prostora kao jedinstvenog zbivanja, a taj je pojam oslobođen i od ravne metrike kakva obilježuje još i koncepciju Hermanna Minkowskog. Mnoštvenost jedinstvena vremena-prostora ukida i Galilejeve i Newtonove pojmove kao što su: apsolutni prostor, apsolutno vrijeme, apsolutno mirovanje, te nepromjenjivost mase, a jednako tako i apsolutnost činjenice koja sadrži istodobnost dva prostorno udaljena zbivanja. Time su uspostavljene pretpostavke za razvoj tzv. postmoderne kozmologije. Autor postavlja pitanje otvara li postmodernizam u
kozmologiji put za obnovu raznovrsnih (u principu više ili manje iracionalnih) onto-teokozmo-antropologija kojima je zajedničko htijenje da se ukine ideja povijesnosti, ili pak, naprotiv, Einsteinovo ukidanje pravocrtnosti (popraćeno i ukidanjem jednako toliko mehaničke cikličnosti) otvara prostor afirmacije autentične povijesnosti. A upravo se u toj antitezi između metafizike i povijesnog mišljenja sastoji temeljni prijepor današnje filozofije,
suočene i s lažnom alternativom iracionalizma i (u svojoj osnovi također iracionalna) hiperracionalizma.
Auktor polazi od pitanja da li kaos ili logos ima prvu i zadnju riječ u
svemiru pod pretpostavkom da je svemir u početku bio u kaosu. Razne teorije o nastanku svemira pokušavaju pomoću određenih ...modela parcijalno opisivati prošlost svemira i to parcijalno opisivanje može biti znanstveno točno, ali ono nije cjelovito ukoliko ne obuhvati i pitanje samog početka ili počela svemira.
Ako se u svom istraživanju zaustave u okvirima imanentnog logosa, one ne mogu dati odgovor na pitanje zašto radije logos a ne kaos u svemiru. Odgovor ne mogu pronaći pomoću nekoga samonastajanja logosa, jer bi tada logos već bio i trebao nastati. Zato ta pitanja upućuju prema Transcendentnom Logosu koji je svemiru dao i njegovo biti i njegovu logoičnost.
I na kraju auktor zaključuje da se kaos u vremenskom početku svemira, ako je postojao, ne protivi transcendentnom Logosu, jer i taj kaos je nastao, odnosno stvoren, jer transcendentni Logos, Bog, je u početku mogao stvoriti i kaotičan svemir i postupno mu podariti logoičnost.
