Krastača je u književnosti sinonim za ružnoću i razbludnost, a sjenovito i vlažno stanište gdje se skriva ističe hladnoću toga neobičnoga, odbojnoga i ljigavoga bića, čiju neosjetljivost naglašava ...ukočen pogled koji se u trenutku doima demonskim. Kroz prizmu negativnih konotacija kojima mogućnost transformacije ide u prilog, krastača je često simbol nakaznosti i asocijacija je tjelesnih izraslina. U tom kontekstu ona ulazi u književne izričaje najstarijih vremena i civilizacija. U ovoj ćemo raspravi, s posebnim naglaskom na njezinu hrvatskoglagoljsku verziju, promatrati krastaču kroz egzempl ili priliku, u kojoj ova životinja zauzima mjesto izvršitelja najtežih ljudskih osuda – prokletstva i društvena izopćenja. No prije nego se upustimo u istraživanje ovoga egzempla poznatijega u europskoj srednjovjekovnoj književnosti pod nazivom Nezahvalni sin, dat ćemo neke važne napomene o samom egzemplu – jednostavnoj književnoj formi u kontekstu srednjovjekovne pučke književnosti i pojavnosti životinja u njoj.