Opus povjesničara umjetnosti, likovnog kritičara, kustosa i muzealca Vlastimira Kusika (Osijek, 1953.–2018.) posvećen je dvama velikim područjima—gradu kao sveobuhvatnom prostoru pojedinca i društva ...te sudbinama umjetnika o kojima je pisao, priređivao im izložbe, a nerijetko je s njima i prijateljevao. Razmotrena ne kao historiografska cjelina, nego kao osobit rezultat flanerističke prirode osječkog hodača, u članku se Kusikova ostavština predstavlja u kontekstu „vlastite osjetljivosti” na koju se nerijetko oslanjao, krećući se između neuralgičnih točaka Osijeka u koje ugrađuje povijesti i sredine i pojedinaca. Te točke povezuje umjetničkim sudbinama, izmičući se od tradicionalnih pregleda te ustanovljavajući vlastitu metodu imaginarija. Kusik na osobit način interpretira umjetnika, djelo i umjetnost kao široko zamišljen kontekst na putu prema kojem se mnogo toga događa izvan željenog ili očekivanog scenarija.
U radu se analizira simbolistički opus nedovoljno istraženog djela slikara Mihe Marinkovića. Školovan na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu, poglavito je poznat kao slikar zaumnih tema, koje se ...mogu svrstati u korpus simbolističkih tema krajem devetnaestog stoljeća. Od 1904. godine nastanjen u Beogradu, bio je aktivni sudionik kulturne scene srpske prijestolnice. Marinkovićeve su slike izlagane u Paviljonu Kraljevine Srbije na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. godine. Njegov simbolisitički opus obuhvaća standardne teme simbolističkog slikarstva: Meduza, Lucifer, Grešnik, koje upućuju na umjetnikovu ličnost i na kompozitno doba na razmeđu vjekova. Simbolizam u Marinkovićevu opusu odražavaju njegove pouke stečene u Münchenu, koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio europski centar somnambulnih tema i umjetničkih eksperimenata. Marinkovićev je opus promatran u skladu s općim strukturama simbolizma, s posebnim osvrtom na münchenski simbolizam. Upućeno je na pojedine likovne kritike Marinkovićevih simbolističkih slika, koje svjedoče o povijesti recepcije njegova djela u kulturi Kraljevine Srbije početkom dvadesetog stoljeća. Pozitivno prihvaćanje Marinkovićevih slika u srpskoj sredini potvrđuje skladištenje trideset i pet njegovih djela u fundusu Narodnog muzeja u Beogradu.
Medo Pucić (1821-1882) bio je svestrani intelektualac, književnik i istaknuti nositelj kulturnog ozračja Dubrovnika 19. stoljeća. Godine 1878. u časopisu Slovinac objavio je zanimljivu likovnu ...kritiku “Miho Vilenik slikar u Parizu”. Taj njegov prilog otkriva nam Michela Willenicha, međunarodno priznatog francuskog slikara dubrovačkog podrijetla, koji je do sada ostao potpuno izvan kataloških pregleda dubrovačke i hrvatske likovnosti. Uvidom u arhivsku građu i pregledom kataloga izložaba u Parizu i Francuskoj od 1870. do 1903. otkriva se bogati slikarski opus službenog marinista Ministarstva pomorstva i kolonija Francuske i viteza Legije časti. U kontekstu cjelokupnog i raznorodnog Pucićevog opusa ovim člankom se pokazuje njegov izniman senzibilitet za likovne umjetnosti i kontinuirano nastojanje afi rmiranja dubrovačkih slikara.
Prvi svjetski rat iznjedrio je jedan sasvim novi fenomen na hrvatskom području — skupnu izložbu umjetnica. Riječ je o Intimnoj izložbi Proljetnog salona održanoj 1916. godine, koja predstavlja ...preteču umjetničkog udruživanja žena u nas i donosi sasvim novu dimenziju izložbene prakse kao jednu od posljedica prvoga vala feminističkoga pokreta. U radu se donosi historijat ideje o okupljanju likovnih umjetnica vezan za izložbu Naste Rojc i Mile Wod i hrvatske narodne umjetnosti održane 1914. u Beču te kontekstualno razmatra utjecaj Prvog svjetskog rata na rodne uloge i položaj žena u društvu. Glavnina rada fokusira se na bilježenje i usustavljivanje antifeminističkih iskaza koji su pratili Intimnu izložbu 1916. — prvenstveno onih Koste Strajnića i Vladimira Lunačeka — a izvorišta tih iskaza pronalaze se u „ženskom stereotipu” i razumijevanju kreativnosti kao ideološke komponente muškosti (Griselda Pollock). Međutim, takvi stavovi pokrenuli su feminističku reakciju pa dolazi i do prvih otvoreno feminističkih iskaza u javnome prostoru (Zofka Kveder, Andrija Milčinović), a sama izložba ne samo da je donijela vidljivost umjetnica na hrvatskoj likovnoj sceni nego se može smatrati prvim korakom u feminističkoj težnji prema ovladavanju likovnim područjem javnoga djelovanja unutar dominantnoga patrijarhalnog društvenog modela.
U ovome radu promatrat će se diskurs recepcije tri vala skupnih izložbi hrvatskih umjetnica tijekom XX. stoljeća s fokusom na feminističke strategije zagovaranja i osnaživanja ženske umjetnosti. ...Razmatrani korpus tekstova obuhvaća likovne kritike koje su pratile prvu skupnu – Intimnu izložbu održanu u okviru Proljetnoga salona 1916., potom izložbe Kluba likovnih umjetnica (1928. –1940.), sve do izložbi u čast Osmoga marta (1960. –1991.). Te su izložbe, iako su se odvijale u različitim uvjetima i društveno-političkim kontekstima, bile generator javne rasprave o umjetničkom stvaralaštvu žena, pa iako su provocirale mizogine i antifeminističke iskaze, kao reakcija na njih javljaju se i otvoreno feministički glasovi. Upravo ti feministički iskazi utjecali su na stvaralačku samosvijest u žena, ali i polako pripitomljavali društvo privikavanjem na prisutnost ženskih umjetnica, čime su sudjelovali u postupnom suzbijanju stereotipa i predrasuda te polaganom rastakanju dominantne patrijarhalne matrice na području hrvatske likovne umjetnosti XX. stoljeća.
Art criticism in Croatia was fairly undeveloped until early 20th century and marked by a formalist approach, notably practiced in the texts of Isidor Kršnjavi. The need for change became apparent in ...the advent of Secession, hailed in the writings of Ivo Pilar. A significant contributor to the novelty was poet Antun Branko Šimić, who introduced to the Croatian milieu ideas of German expressionistically tinted art criticism, as did August Cesarec.
Osijek, then an important economic center of the Kingdom of Croatia, Slavonia and Dalmatia, became a favorable setting for artists who could make a living from their work. In the post-war years the situation improved and the art scene of the city experienced an awakening. Still, Osijek’s art scene could never quite escape the impression of a provincial community where artists either had no need or no desire to keep pace with contemporary art movements, even though many of them studied and practiced abroad. To an extent, this was certainly due to their dependence on the bourgeois tastes of their patrons.
Writing for Osijek magazines like Jug, Hrvatski list and Hrvatska obrana, Osijek’s critics acted as chroniclers to the city’s art scene. Even with the occasional serious critical text, there were plenty cursory exhibition announcements and reports that paid little attention to the artistic impact and quality of the exhibits. Among the important figures of Osijek’s criticism of that period were Gvido Jeny, Iljko Gorenčević, and Lav Vrelović. Unlike artists, art critics tried to approach artworks from the perspective of contemporary artistic trends, which is particularly evident in the writings of Gorenčević and Vrelović. The two critics used their texts to inform Osijek’s public about current exhibitions, while also trying to shape modern artistic taste. The following text attempts to explore and analyze the role of critics and their writing in shaping Osijek’s art scene through texts published in daily newspapers in the Croatian language.
U ovome radu predstavljamo detaljnu analizu različitih prihvaćanja i praksi likovne kritike. Ovo istraživanje podupire novo konceptualno modeliranje koje proširuje Cidoc CRM i koje je posebno ...osmišljeno za semantičko obilježavanje podataka i dokumenata povezanih s likovnom kritikom kako bi se u tom kontekstu poboljšala interoperabilnost i učinkovitije dohvaćanje podataka.
U članku je dat sažet pregled opsežne i raznovrsne djelatnosti Tonka Maroevića – višestruko talentiranog i uvaženog hrvatskog književnika, pjesnika i esejista, književnika i likovnog kritičara, ...povjesničara umjetnosti, monografista i antologičara, prevoditelja, urednika i komentatora brojnih izdanja, doktora znanosti i dugogodišnjeg znanstvenog savjetnika zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti, danas emeritusa, u više prigoda izvanrednoga i/ili gostujućega nastavnika na sveučilištima u Zagrebu, Dubrovniku, Milanu, Trstu i Podgorici, te redovnoga člana Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – koji je u svojoj iznimno bogatoj, raznovrsnoj, dugovječnoj i cijenjenoj spisateljskoj i javnoj djelatnosti interpretirao, valorizirao i približavao brojne opuse i iz sfere naive i »autsajderske« umjetnosti.
Promocije desetog sveska biblioteke Hrvatska likovna kritika - knjige Tonka Maroevića O naivi i autsajderskoj umjetnosti / Kritike, eseji i studije 1968. - 2012. u izdanju Hrvatskoga muzeja naivne ...umjetnosti.
PDF
