U radu se donosi nekoliko zapažanja o dvjema svjetovnim kajkavskim pjesmaricama koje je pisala ista ruka. To su Pjesmarica Nikole Šafrana (Arhiv HAZU, sg. I a 98) i Canticum cytharaedorum ...cytarizantium cum
cytaris suis (NSK, sg. R 3631). Premda su pjesmarice vrlo opsežne, dosad nisu podrobnije analizirane niti se o njima pisalo kao o cjelini,
nego su pažnju privlačile zbog pojedinih pjesama, i to ponajprije onih koje su se ponavljale u više pjesmarica. O nekim se pjesmama pisalo zbog toga što se nastojao nastojao utvrditi ili potvrditi njihov autor, o nekima jer tematiziraju kakav povijesni događaj (npr. zrinsko frankopansku urotu), a neke su služile kao predložak za stilističku analizu. Za razliku od takvoga pristupa, u kojemu se pjesmarice shvaćaju kao puki, gotovo slučajni zbir nasumce skupljenih sastava, ovdje se naglašava da pjesmarice valja promatrati i kao jedinstvene, uređene cjeline. Njihov sastavljač očito se vodio željom da ponudi zaokruženu zbirku. U prilog pretpostavci da je riječ o osobi koja se kontinuirano i ozbiljno bavila kajkavskom dopreporodnom lirikom ide i nekoliko rukopisa iz Državnoga arhiva koje je pisala ista ruka.
U tekstu je naglašeno značenje prve, ishodišne zbirke poezije Luka Paljetka "Nečastivi iz ruže" (Zagreb, 1968) te apostrofirana književna vizija Branimira Donata, autora predgovora koji je u ...Paljetkovu prvijencu ukazao na svojevrstan autorov oksimoron u kojemu je istodobno uočljiv lirski egzistencijalizam i postmodernizam te tradicionalni kontekst trubadurskoga diskursa. Uvidom i ponovnim iščitavanjem Paljetkovih pjesama iz zbirke Nečastivi iz ruže podcrtano je da je riječ o kapitalnoj knjizi suvremenoga hrvatskoga pjesništva koja je portretirala jednoga od danas vodećih hrvatskih književnika mediteranske i europske provenijencije. U zaključnome dijelu teksta prikazan je biografski segment kojim je Paljetak predstavljen ne samo kao znameniti dubrovački književnik i hrvatski akademik, već i iznimno značajan zadarski intelektualac i humanist.
Pojava tzv. »stvarnosnog« pjesništva, uz bok zaokretu prema sličnim proznim koncepcijama u hrvatskoj književnosti krajem prošloga i početkom ovoga stoljeća, izazvala je dosta kritičke pozornosti, ali ...i podosta nesporazuma, kako u pogledu strategija neuobičajenih u poeziji prethodnih naraštaja, tako i u pogledu odnosa prema poetskom modernitetu općenito. U jednom dijelu kritike takve su tendencije označene kao regresija u popularno, čak i trivijalno, budući da se odustajanjem od jezičnoga eksperimenta i ustrajavanjem na transparentnosti pisma željelo doprijeti do šire publike. U članku se, na temelju suvremenih teorijskih uvida, pokušavaju razjasniti neki aspekti tih odnosa, prije svega razmatranjem referencijalne razine i načinima posredovanja socijalnih i estetičkih normi u tim tekstovima, a potom se i analizom dominantnih retoričkih strategija nastoji ustanoviti dubinski odnos »stvarnosnoga« pjesništva prema popularnom i elitnom polu literarne komunikacije. Pokazuje se da je taj odnos znatno ambivalentniji nego što se čini, s obzirom na to da su se u dosadašnjim kritičkim čitanjima nedistinktivno promatrali učinci referencijalnoga i retoričkoga aparata te se mimetički aspekt te poezije neprestano nametao kao presudni, ako ne i isključivi faktor recepcije.
Člankom pozivamo znanstvenu javnost da pažljivo čita glagoljsku prozu, ne bi li u njoj prepoznala stihove, i da čita asilabičke stihove, ne bi li u njima prepoznala izvorno silabičke, ali iskvarene i ...prilagođene molitvenoj svrsi. Uvjereni smo da su pobožni pisari
pjesme pretvarali u molitve tako da su ih lišavali pjesničkih rekvizita, posebice ritma i rime. Stilističkom metodom supstitucije nastojali smo pokazati taj postupak pisara na
primjeru Molitvenika Gašpara Vnučića iz 16. stoljeća: naizgled prozni tekstovi, molitve upućene Mariji i Kristu, u našoj su rekonstrukciji konačno poprimili čvrstu stihovnu formu.
Lingvističkom analizom dokazivali smo proces kvarenja izvornih pjesama, odnosno izvršili smo rekonstrukciju. Siromašnu korpusu hrvatskih marijanskih pjesama tako smo dodali nekoliko novih, dosad nepoznatih pjesama. Pretežito su, uvjereni smo, izvorno bile napisane u osmercima i distisima, s rimama i asonancama, sasvim uobičajeno za hrvatsko religiozno pjesništvo s kraja srednjovjekovlja.
