U razmatranju odnosa filozofije i religije Martin Buber je pod znatnim utjecajem kabale i hasidizma. Stavljajući u centar svojeg razmišljanja pojam šekina – prisutnost Božja, kroz fenomenološki ...pristup tom problemu želi potvrditi jednu od svojih osnovnih teza o potpunoj imanentnosti Božjoj u kozmosu i čovjeku. Poistovjećujući religiju s Prisutnošću i udaljavajući svaki Ti iz područja objekta, Buber uspostavlja odnos prisutnosti u kojemu religioznost koju razlikuje od religije, a koja se izražava u čovjekovu djelovanju, prelazi put od »iznimke«, kao iskustva drugosti koje ne pronalazi svoje mjesto u redovitoj dimenziji čovjekova bivstvovanja do prisutnosti koja postaje temelj i nositelj čovjekova postojanja jer svi naši odnosi pronalaze svoje ispunjenje i smisao u vječnome Ti. Dijalog, susret i odnos nisu dekorativne kategorije naše religioznosti, nego put koji nas vodi do toga da poodnosimo cjelokupnu stvarnost. Buberova je nakana potvrditi spoznaju da je bit religioznosti čovjekovo djelovanje koje održava na životu iskonski dijalog između Boga i čovjeka. Na taj način Buber kroz tradicionalnu misao svojeg naroda i vlastitu filozofiju dijaloga otvora put dijaloškoj religioznosti.
Lom između vjere i kulture iskustvo je mnogih suvremenih svećenika. U prvom dijelu članka govori se o temeljnoj poruci Isusa Krista, o Božjem kraljevstvu, i to pod aspektom kako je ono razumljeno, ...odbačeno ili prihvaćeno u Isusovu svijetu, od Isusovih suvremenika. Na toj novozavjetnoj podlozi odnosa evanđelja i svijeta tematiziraju se zatim dva upitna modela suvremene ekleziologije i unutarnjih dva tipa svećenika. Riječ je na jednoj strani o svećenicima kao konkurentima svijetu (posvjetovnjenje), a na drugoj o onim svećenicima koji – jedini svoj svijet – shvaćaju neprijateljskim prema sebi, vjeri, Crkvi. Na koncu se, opet na temelju Božje objave u Isusu Kristu i na temelju Isusove prakse, nudi ono humano (ljudsko) kao mogući put proročkoga susreta Isusova evanđelja i svijeta, kršćanstva i kulture, Crkve i društva.
Otočić Visovac, koji se nalazi na proširenju rijeke Krke između Roškog slapa i Skradinskoga buka, svojom Bogom danom ljepotom nije samo atrakcija estetskim znatiželjnicima i hodočasnicima već je ...svojim položajem i okolišem izvrsno mjesto religiozno–kontemplativnog nadahnuća svojim stanovnicima i svim posjetiteljima. Kao stoljetno središte franjevačke inicijacije, Visovac je omogućavao i omogućuje izgrađivanje stava strahopoštovanja ne samo prema Bogu već i prema prirodi, tj. prema svim Božjim stvorenjima.
U članku se obrađuju različiti oblici strahopoštovanja prema prirodi. 1. Estetski oblik strahopoštovanja, koji obuhvaća osjetilno promatranje uza slutnju sveobuhvatnoga i doživljaj među¬ovisnosti svih bića te njihovu »svrhovitost bez svrhe«. 2. Kontemplativno–mistična dimenzija strahopoštovanja označava onaj oblik religioznoga poniranja u prirodu (shvaćajući pojam religoznoga u najširem smislu, kao obuzetost onim što nadilazi vidljivo), koji prirodu promatra s čuđenjem njezinoj čudesnosti. Ta se mističnost očituje u osjećaju dioništva, odnosno jedinstva sa svime što postoji te živi i shvaćanju prirode kao dara. Simbolički karakter prirode budio je u brojnim prirodoznanstvenicima tvz. »kozmičku religioznost«. Suvremeni ekološki odgoj treba prirodu prikazivati kao zagonetku i čudo. 3. Kad priroda u čovjekovim očima postane vrijedna njegova poštovanja, tj. kad čovjek otkrije njezin dublji smisao, njegov odnos prema prirodi zadobiva etičke dimenzije, pri čemu ono što je najranjivije postaje na određen način najizrazitijim objektom poštovanja i zaštite od čovjekove nadmoći. 4. Sv. Franjo Asiški koji je razvio »kozmičku mistiku« predstavljen je kao arhetip skladnog suživota čovjeka s prirodom.
Na kraju je Visovac, sa svojim prirodnim i kulturnim sadržajima, istaknut kao »škola« strahopoštovanja i mjesto bratimljenja sa stvorenjima.
Mistika je sastavnica ne samo kršćanske crkve i crkvene zajednice već i drugih religija. Ovdje želim dati kratki prikaz mistike u monoteističkim religijama, židovstvu i islamu. Želim oslikati ...osobitost mistike u svakoj od njih, ali naglasiti prije svega ono što je u njoj zajedničko ili slično u svim monoteističkim religijama. U svima njima naime mistika teži k osobnom iskustvu Boga. U svima njima Boga se doživljava osobno, što nerijetko nadilazi i Bibliju i Kuran, ali ponekad se i osobno pretvara u magijsko.
Mnoge dodirne točke koje nalazimo i u jednoj i u drugoj mistici za kršćanstvo su važne zbog krčenja putova dijaloga među religijama Knjige. Očito, na području mistike ima puno više dodirnih točaka nego u teološkim učenjima monoteističkih religija.
U prvom dijelu članka prikazani su ishodi istraživanja razlika u religioznosti između žena i muškaraca u svijetu i u Hrvatskoj. Sva ta istraživanja ukazuju na ambivalentnost spolnih razlika u ...religioznosti, odnosno dok se prema nekim istraživanjima spol pokazuje kao odlučujući čimbenik razlika u religioznosti, prema istraživanjima u kojima se osim čimbenika spola u razlike u religioznosti uvode i drugi čimbenici, primjerice dobi ili obrazovanja, spol gubi značenje odlučujućeg razlikovnog čimbenika.
Drugi dio članka donosi analizu istraživanja Franjevačkog instituta za kulturu mira s obzirom na spolne razlike u religioznosti pod vidom obrazovanja te pokazuje da se nekada pojavljuju veće razlike na temelju obrazovanja nego na temelju spola, odnosno da obrazovanje nekada djeluje kao homogenizirajući čimbenik među pripadnicima obaju spolova. Osim toga, u nekim se slučajevima muškarci pokazuju više religioznima od žena. Istraživanje ukazuje da u odnosu na religioznost muškarci i žene nisu homogena skupina, da se među njima na temelju čimbenika obrazovanja događa raslojavanje, ali da se to raslojavanje drukčije odvija među ženama, drukčije među muškarcima.
U trećem dijelu članka daje se pregled raznih teorija spolnih razlika u religioznosti. Posebna pozornost posvećena je esencijalističkoj teoriji koja prevladava u Hrvatskoj. Tu se teoriju vrjednuje u svjetlu dobivenih ishoda istraživanja Franjevačkog instituta za kulturu mira i pastoralne prakse.
Duhovnost mladih danas Szentmártoni, Mihály
Kateheza,
12/2008, Letnik:
30, Številka:
4
Paper
Odprti dostop
Psihološka analiza religioznog razvoja mladih otkriva da njihov duhovni život odražava osnovno psihološko stanje njihove dobi. U tom razvoju posebno mjesto imaju sposobnost za suosjećanje s ...patnicima, oduševljenje za visoke ideale i spremnost da se stupi u osobni odnos s Bogom, odnosno s Isusom. Te značajke postaju prepoznatljive i u duhovnosti mladih. Poseban vid svetosti, često karakterističan upravo za mlade, jest mistika patnje, koja se analizira na primjeru mlade vjernice Chiare (Luce) Badano
Današnji čovjek, zasićen znanostima (koje nisu donijele zemlji obećano blagostanje), čezne sve više za duhovnim. Kršćanstvo kao vrhunac duhovnosti drži mistiku, koja nije drago za kršćanina nego dar ...od Boga. Kršćansku mistiku valja promatrati u zajedništvu sa sveopćim »mističnim strujanjem« u svijetu, a ne izoliranu za sebe. To, uostalom, danas više nije moguće budući da su komunikacije među ljudima trajne. Mistično iskustvo nalazi se jednako u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi, kao i kod protestanata (koji su dugo vremena mistiku nijekali i omalovažavali). U raznoraznim iskustvima mistično iskustvo u kršćanstvu jedno je od veoma važnih mjesta susreta među kršćanima. Treba shvatiti mistiku kao kršćansko blago (ne odričući je ni u kom slučaju nekršćanima). Polazimo od pojma mistike i dolazimo do zaključka da u čovjeku postoji »mistična čežnja«, da je njegova narav mistična, koja se može manifestirati bilo u misticizmu bilo u pravoj duhovnoj mistici.
Kršćanska mistika je naravna i nadnaravna. Život kršćanskih mistika je »euharistija poslije euharistije«. To je sigurno jedan od razloga da kršćanski mistici - i katolički - malo (za mnoge premalo) govore o euharistiji i mistici. Valja ipak naglašavati da se kršćanska mistika bazira na Crkvi, dogmi, sakramentima, liturgiji. Budući da su nam ovi pojmovi različiti, različita su nam u kršćanskim Crkvama i mistična iskustva, ali ostaje kršćanska bit: središte nam je Isus Krist. Treba li svaki kršćanin biti mistik ili ne, ne znamo i to nije bitno. Bitno je da je i kršćanska mistika zastupnička, tj. mistično iskustvo nije dio moje privatnosti, nego zajednice u kojoj živim. Kršćanin ne živi samo u zajednici svoje Crkve, nego cjelokupnoga kršćanstva. Zato je svaki kršćanski mistik, bez obzira kojoj Crkvi ili crkvenoj zajednici pripadao, bogatstvo za svaku od njih. Zadaća mistike je vratiti mistično iskustvo, odnosno polaziti u kršćanskom mističnom iskustvu od liturgije, sakramenata i Crkve. Upravo današnji interes za mistiku pomaže joj da mistika i mistično iskustvo budu nezaobilazno obogaćenje za teologiju i da teologija postane bitan dio kršćanskoga mističnoga iskustva. U protivnom nećemo moći govoriti o kršćanskom mističnom iskustvu.
Članak promišlja svećenički poziv s gledišta zvanja i mistike, strasti i kompetencije. U sedam točaka sažimaju se neki temeljni vidovi svećeništva: strast i kompetencija u ljudskom i molitvi, strast ...i kompetencija u mistici, svećenik kao oblikovana osoba koja je našla svoje određenje („character indelebilis“), strast i kompetencija u proročkom i u dušobrižništvu. Svi navedeni vidovi pokazuju da je svećenik gotovo tako osuđen i blagoslovljen da se više ne može, ne želi, ne treba, ne voli i ne smije definirati i razumijevati bez Boga, i to intimno-privatno i javno-društveno. Takav svećenik može i treba biti i danas blagoslov za današnjega čovjeka.
Mistika je za protestantizam stoljećima bila negativan pojam. Značajan razlog tome sigurno je bilo krivo shvaćanje mistike. Koliko god je protestantizam bio protiv mistike, što pokazuju i noviji ...teolozi na čelu s Karlom Barthom, u njemu nikada nije nestalo mistike i mističnoga iskustva.
U članku također donosim glavne teze koje se odnose na spočitavanja upućivana mistici, kako bi se moglo zaključiti što ona jest, a što nije. Stoga spočitavanjima ne prilazim apologetski, niti se s njima sukobljavam; cilj mi je iznijeti i kriva shvaćanja pojma mistike.
Kada danas promatramo odnos protestantizma prema mistici, onda nailazimo na nemali broj zagovornika mistike, koji, analizirajući kršćanstvu poznata protestantska imena, žele dokazati da mistika uvijek prati protestantizam. Razvidno je to i iz Lutherova stava prema mistici, koji ide od prihvaćanja do odbacivanja i do traženja nekog ‘blažeg’ mističnog iskustva, odnosno mistike u kojoj će se prije svega vidjeti da je ona dar milosti.
Na kraju ostaje zaključak da je kritika mistike od strane protestantizma i danas dobrodošla kršćanskoj mistici, ne kako bi ona nestala, nego kako bi se pročistila.
