Autor u članku promišlja o nekim starim i novim naglascima u katoličkom vrednovanju rata u svjetlu tradicionalne teorije pravednog rata. U uvodnom dijelu autor kratko promišlja o ratu kao zlu ...(mysterium iniquitatis), a zatim ukratko predstavlja tradicionalne argumente u prilog opravdanju takozvanoga pravednog rata u svjetlu teorije pravednog rata. Nakon toga autor predstavlja neke novije naglaske u katoličkom vrednovanju rata s posebnim naglaskom na nauk Drugoga vatikanskog koncila, koji je osudio rat i pozvao na zabranu svakog rata. Autor u nastavku članka prikazuje neka tumačenja rata i nenasilja u postkoncilskom katoličkom mišljenju s posebnim naglaskom na poruke pastoralnog pisma o izazovima mira američkih biskupa iz 1983. godine, a zatim na argumente jednog od najpoznatijih moralnih teologa 20. stoljeća Bernharda Häringa u prilog napuštanju tradicionalne teorije pravednog rata i bezuvjetnom pristajanju uz evanđeosku logiku nenasilja. Na temelju tih analiza autor ističe nužnost nadilaženja proturječja koje postoji između tradicionalnog shvaćanja pravednog rata i evanđeoskog mira i poziva na nenasilje. U tom smislu u zadnjem dijelu članka autor ukratko predstavlja najnovije katoličke prijedloge za napuštanje teorije pravednog rata, koja je tijekom povijesti služila za žalosno opravdanje gotovo svih ratova.
In the article, the author reflects on some old and new emphases in the Catholic evaluation of war in light of the traditional just war theory. In the introductory part, the author briefly reflects on war as evil (mysterium iniquitatis), and then concisely presents traditional arguments in support of the justification of the so-called just war in light of the just war theory. The author proceeds with some recent emphases in the Catholic evaluation of war, highlighting the teaching of the Second Vatican Council, which had the author outlines some interpretations of war and nonviolence in the post-conciliar Catholic opinion, with a special emphasis on the messages of a pastoral letter about the peace challenges of the American bishops from 1983, and then on the arguments of one of the most famous moral theologians of the 20th century, Bernhard Häring, in support of abandoning the traditional theories of just war and unconditional agreement with the evangelical logic of non-violence. Based on these analyses, the author points out the necessity of overcoming the contradiction that exists between the traditional understanding of a just war and evangelical peace and calls for non-violence. In this sense, in the last part of the article, the author briefly showcases the latest Catholic proposals for abandoning the just war theory, which throughout history served as a sad justification for almost all wars.
Katolička Crkva u svojem je moralnom nauku uvijek imalana umu humanitarne posljedice koje uzrokuje svaki rat neovisnoo tome iz kojeg je razloga vođen. Mnogi crkveni mislioci stoga surazvili razne ...teorije povezane s regulacijom ratnih akcija kao štoje pravedni rat, zakonita obrana i nuklearno odvraćanje. Te teorijeu okrilju crkvenog nauka valja shvatiti u povijesnom kontekstunjihova razvoja i geopolitičkih zbivanja trenutka. Suvremenieksponencijalni razvoj tehnologija primijenjen u industrijama zaproizvodnju oružja znatno otežava mogućnost ostvarenja mira zakojim čeznu svi narodi i svaki pojedinac. Koristeći se raznim teološko-filozofskim izvorima autor u radu obrazlaže teoriju pravednograta počevši od sv. Augustina, Tome Akvinskog do crkvenog učiteljstva.U fokusu je stavljena proizvodnja oružja, položaj kršćanau toj proizvodnji s propitkivanjem njezine etičnosti počevši od Drugogavatikanskog koncila do pape Franje. Posebna je pozornostposvećena tehnicističkomu mentalitetu koji izaziva razne mirovnei etičke izazove. Konkretnom primjenom nekih etičkih načela kaošto su izvori moralnosti ljudskog čina, čin s dvostrukim učinkom,načelo neprotuslovlja ističe se potreba za odgojem za nenasilje irazoružanjem ljudskih srca.
In its moral doctrine the Catholic Church has always hadin mind the humanitarian consequences caused by any war,regardless of the reason for which it was waged. Many churchthinkers have therefore developed various theories related to theregulation of war actions such as just war, legitimate defence,and nuclear deterrence. In the context of church doctrine thesetheories should be understood in the historical context of theirdevelopment, but also within the geopolitical events of themoment. The contemporary exponential development of technologiesapplied in the arms production industries makes it muchmore difficult to achieve the peace that all nations and everyindividual long for. Using various theological and philosophicalsources, the author explains the theory of just war through hiswork, starting with St. Augustine, Thomas Aquinas to churchteaching. The focus is on the production of weapons, the positionof Christians in that production, questioning its ethics startingfrom the Second Vatican Council to Pope Francis. Special attentionis paid to the mentality of technicism that provokes variouspeace and ethical challenges. Concrete application of some ethicalprinciples, such as the sources of the morality of human act,the double-acting act, the principle of non-contradiction, emphasizesthe need for education for non-violence and the disarmamentof human hearts.
Predmet ovoga rada ideja je države promotrena kroz idejnu prizmu velikana ruske književnosti i filozofije, Lava Nikolajeviča Tolstoja, u kontekstu ruske religiozne filozofije (s kraja 19. st.), kod ...koje posebno naglašavamo intuitivnost i mističku koncepciju svijeta nasuprot pozitivizmu i racionalizmu, posebice kroz komentar njenoga najistaknutijega predstavnika i osnivača, Vladimira Solovjeva. Tolstojeva misao u tekstu se vrjednuje kao inicijativa za društvenu reformu po aksiološkomu ključu „izvornoga kršćanstva” koje je u srži Tolstojeva radikalnog odnosa prema državi, čovjeku i društvu u cjelini, što se izjednačava s konceptom religijskoga anarhizma. Tolstojevski promišljena država trebala bi biti reformirana prema projektu Kraljevstva Božjeg, umjesto tek posredničke uloge između čovjeka i Boga, zajedno s dogmatskom i institucionalnom Crkvom kojoj Tolstoj upućuje brojne kritike u okvirima religijskoga anarhizma, nakon čega dolazi do konačnoga razlaza i Tolstojeva izopćenja.
U ovom se radu istražuje kompleksni i multidimenzionalni koncept nenasilja u teologiji oslobođenja suvremene teoretičarke i teologinje Dorothee Sölle na temelju njezina cjelovitog teološkog opusa i ...djelovanja. Nenasilje kao angažirana misao i etička pozicija osnovna je odrednica u njezinu teološkom promišljanju u analizi kojeg se razabire kako više krugova utjecaja i teorijskih pristupa nenasilju, posebno autora/ica Gandhija, Mullera, Sharpa, Eberta, Goss Mayr, Berrigana i Day, tako i autoričina snažna teorijska refleksija o djelotvornosti i nužnosti nenasilja koja korespondira s historijsko-društvenim procesima i lomovima dvadesetog stoljeća. U radu se nenasilje analizira u njegovim višestrukim implikacijama i potencijalnosti značenja pri čemu se kao primjerene cilju istraživanja i tematskom materijalu koriste fenomenološka i konceptualna te diskursna analiza. Kao osnovne epistemičke pozicije važne u pristupu Söllinom djelu nadaju se feministička teorija stajališta i kontekstualna politička teologija, a kao ključni koncepti u prilog koncilijarnog procesa za pravdu, mir i očuvanje svega stvorenog i radikalne tendencije nenasilja, „teologija nakon Auschwitza“ i politički aktivizam. Rad je konceptualiziran na način da se u kronološko-problemskom sklopu tumače utjecaji, prijepori i dosezi Söllinog promišljanja nasilja u kontekstualizaciji i sprezi s autoričinim biografskim podatcima, iskustvom i teološkim razvojem te teorijskim i političkim iskoracima. S jedne strane razmatraju se teološke pretpostavke, teorijski postulati i teološki argumenti u prilog nenasilju posebno na temelju analize Söllinog kapitalnog djela Mystik und Widerstand, s druge strane objašnjavaju pokretači i sastavnice nenasilja (duhovnost, političnost, subverzivnost) imajući pritom u vidu kulturu nasilja i mehanizme putem kojih se ono podupire i pronosi. Militarizam, a napose umreženost kapitala i militarizma razaznaju se u njezinu shvaćanju kao najjači „proizvođači nasilja“. Istraživanje pokazuje da u teorijskom okviru teologije oslobođenja Sölle razvija koncept nenasilja prije svega kao osmišljen otpor strukturnom nasilju, „nasilju odozgo“. U središnjem dijelu rada posvećenom artikulaciji nenasilja, koncept nenasilja, utemeljen na mistici jedinstva života istražuje se pod vidom mistično-političke dvostruke strukture duhovnosti otpora kao sastavnice kršćanske proročke tradicije. Jedna od nosivih tema ovog rada je istraživanje duhovnosti nenasilja kao korektiva, motivacije i strateškog usmjerenja mirovnog djelovanja na tragu autoričine spoznaje o potrebi politizacije savjesti umjesto privatizacije duhovnosti. Politizacija savjesti polučuje teorijsku blizinu između postulata različitih svjetonazora, a nenasilno djelovanje radikalnu političnost i komplementarnost borbe i kontemplacije. Posebna pozornost pridana je analizi subverzivnosti kao modusa nenasilnog djelovanja koje se realizira u mreži oslobođenja od egoizma, te ovisnosti o bogatstvu i nasilju. Naposljetku, koncept nenasilja u tumačenju Sölle prepoznaje se kao otvoren prema revolucionarnom nasilju po načelu ultima ratio, koje Sölle ne dokida već transgredira u konceptu sinergije mistike i otpora. Ta sinergija predstavlja mjesto radikalne tendencije nenasilja koja iz inicijalne točke promjene i radikalne točke napetosti ozbiljuje teologiju oslobođenja, teorijsko uporište Söllinog otpora strukturnom nasilju.
This dissertation/paper explores the complex and multidimensional concept of nonviolence in the liberation theology of the contemporary scholar and theologian, Dorothee Sölle, on the basis of her complete theological opus and activities. Nonviolence, as engaged thought and an ethical position is the baseline in her theological reflection. In the analysis of this, many circles of influence and theoretical approaches to nonviolence may be distinguished, especially authors such as Gandhi, J.M. Muller, G. Sharp, T. Ebert, H. Goss-Mayr, D.Berrigan and D. Day, as well as the author’s own strong theoretical reflection on the effectiveness and necessity of nonviolence, which corresponds to the historical and social processes and disruptions that occurred in the twentieth century. The paper analyses non-violence, with its multiple implications and potentiality for meaning, using phenomenological, conceptual and discourse analysis, which are appropriate for the aim of the research and the thematic material. Feminist standpoint theory and Contextual political theology comprise the basic epistemic positions important in the approach to Sölle’s work, alongside the radical tendency of nonviolence, "theology after Auschwitz" and political activism, as the key concepts supporting the conciliar process for justice, peace and the integrity of all creation. The work is conceived so that the chronological and problem-related context interprets the effects, controversy and scope of Sölle’s reflections on violence, contextualized into and combined with the author's biographical data, experience and theological development, as well as her theoretical and political innovations. On the one hand, there is consideration of her theological assumptions, theoretical postulates and theological arguments supporting non-violence, especially on the basis of the analysis Sölle’s major work Mystik und Widerstand. On the other hand, an explanation is given of how nonviolence works, and its components (spirituality, politics, subversion), bearing in mind the culture of violence, and the mechanisms through which it is supported and disseminated. Militarism, and especially the networking of capital and militarism, is discerned in her understanding as the strongest "producer of violence". The research shows that, in the theoretical framework of liberation theology, Sölle developed the concept of nonviolence, primarily conceived as resistance to structural violence, "violence from above". In the main part of this paper, dedicated to the articulation of nonviolence, the concept of nonviolence is explored on the basis of the mysticism of the unity of life, from the aspect of the mystical-political dual structure of the spirituality of resistance, as a component of the Christian prophetic tradition. One of the supporting themes of this paper is the exploration of the spirituality of nonviolence as the corrective, motivational and strategic orientation of peace-making activities, along the lines of the author's understanding of the need for the politicization of the conscience instead of the privatization of spirituality. The politicization of conscience results in a theoretical closeness between the postulates of differing points of view, and nonviolent action results in radical politicization and the complementarity of struggle and contemplation. Special attention is paid to analysis of subversion as a mode of nonviolent action, implemented in the complexity of liberation from egoism, and dependence on wealth and violence. Finally, the concept of nonviolence in the interpretation of Sölle, is presented as being open to revolutionary violence, in line with the principle of ultima ratio, which she does not abolish but transforms into the concept of the synergy of mysticism and resistance. This synergy represents the place where the radical tendencies of nonviolence bring liberation theology to life, from the initial point of change and the radical point of tension, which is the theoretical basis for Sölle’s resistance to structural violence.
U ovom radu razmatramo dvije različite kritike liberalne demokracije. Kroz analizu suvremene slovenske (radikalne) političke misli Slavoja Žižeka i nekih njegovih sljedbenika, koji u zadnje vrijeme ...revitaliziraju »ideju komunizma«, prvo ćemo kritički promisliti emancipacijski potencijal ove struje suvremene slovenske filozofije. Interludij se fokusira na uporabe i logiku nasilja te se zalaže za novu političko-etičku kulturu nenasilja. U drugome dijelu rada, uzimajući u obzir Levinasovu etičku kritiku liberalne demokracije i fokusirajući se na njegov pojam različite vremenitosti unutar političke etike, razmotrit ćemo neke alternativne mogućnosti za budući napredak demokracije.
U članku je najprije obrađen pojam politike i političkoga u svome povijesnom razvoju i različitosti. Došlo se do određenih elemenata koji su važni za obradu teme sa stajališta Božjega kraljevstva. ...Potom je znatno šire obrađen pojam Božjega kraljevstva i njegovih bitnih obilježja. Božje kraljevstvo čini zajedničku stvarnost kao Božju i ljudsku. Ono je novi Božji odnos prema svijetu i čovjeku koji prerasta u međuodnos ljudi međusobno. Božje kraljevstvo ima svoju logiku djelovanja koja se očituje u bitno novim odnosima prema čovjeku, vlasti i bogatstvu, odnosno kapitalu. Upravo su to tri bitne sastavnice politike.
Iz stavljanja u međuodnos politike i Božjega kraljevstva proizlazi da Isus ni u kojem slučaju nije bio političar, ali da su njegovo djelovanje i život nosili itekako obilježja političkoga. Božje kraljevstvo ostaje kritika svake vlasti koja proklamira brigu za opće dobro, koje pretvara u borbu za osobni interes, za vlast kao represiju, za izgradnju vlastite veličine na tuđoj nevolji, za osobno bogaćenje. Božje kraljevstvo predstavlja suprotnost takvim stavovima. Zato su Božje kraljevstvo i politika često u vrlo napregnutim odnosima, jer Božje kraljevstvo uvijek iznova dovodi u pitanje svaku politiku i predstavlja njezinu trajnu kritiku. Zato se ne treba čuditi što je Isus postao žrtva kako religiozne tako i svjetovne politike
U ovom je radu na osnovi klasičnih teorija predstavljena građanska neposlušnost kao poželjni oblik participacije i moralna dužnost građana u civilnom društvu. Prema definiciji građanske neposlušnosti ...protesti moraju biti nenasilni i javni te neposlušni pojedinci moraju prihvaćati sankcije propisane zakonima, s obzirom da cilj neposlušnosti nije anarhija, već pravedni zakoni. Ističe se kako je građanska neposlušnost u demokratskom uređenju opravdana samo u slučaju očevidnog kršenja načela jednake slobode i jednakosti mogućnosti te samo ako se pridržava pravila određenih definicijom. Rad je zaključen preispitivanjem teze da bi se građanski protesti manjine usmjereni ka boljitku zajednice trebali ozakoniti.
Analizom školskih čitanki tijekom dužeg vremensko razdoblje utvrdili smo uz književno vrijedne tekstove i veliku zastupljenost tekstova koji govore o političkim i ideološkim stavovima. Budući da se ...radi o čitankama koje su namijenjene učenju jezika i književnosti, možemo zaključiti da je to pokazatelj ideologiziranosti škole. To posebno dolazi do izražaja u tekstovima o nacionalnom i vjerskom fenomenu, o ratu i mikro-socijalnim odnosima. U aktualnim čitankama zagovara se shvaćanje nacije karakteristično za XIX. st., povezanost nacije s religijom, više je tekstova koji zagovaraju rat nego tekstova koji zagovaraju mir, promiču se patrijarhalne društvene vrijednosti i podređeni položaj žene u društvu. Izrijekom se spominju pojedine političke opcije.
